Dogodilo se neočekivano. Međimursko gospodarstvo više ne bi moglo funkcionirati bez stranih radnika. U samo godinu dana njihov broj se udvostručio. S 2000 porastao je na više od 4000 stranaca koji rade na radnim mjestima za koja naši poslodavci više ne nalaze domaću radnu snagu. Stranci čine preko 10 posto radne snage u realnom sektoru. Od samog postotka jače je to da rade u segmentima proizvodnje koja bi bez njih stala. Strani radnici u Međimurju po brojnosti su treća grupacija stanovnika iza Hrvata i Roma.
Međimurci neke poslove za novac koji se nudi u prerađivačkoj ili građevinskoj industriji naprosto ne žele raditi. Sreću ili veću zaradu traže drugdje.
Međimurci su i ranije bili mobilni i nije im bio problem trbuhom za kruhom otići ni na druge kontinente, a kamoli u druge europske zemlje, pa je im je ulazak Hrvatske u EU samo olakšao odlazak.
Premda je Hrvatska na margini Europske unije i takva je privlačna za radnike iz puno siromašnijih istočnih zemalja, dobivanjem radne dozvole u Hrvatskoj dokopaju se Europske unije i izgleda za bolju zaradu već ovdje, ali i prilike da se otisnu dalje na zapad.
Svijet je odavno globalno selo i oni znaju da Hrvatska može biti dobra odskočna daska za platežno jače članice EU. Tome u prilog govore i statistički podaci. Čak 1600 stranaca koji su u Hrvatskoj dobili radnu dozvolu ubrzo su ju raskinuli i krenuli dalje.
Dakle, rad na određeno vrijeme dobio je svoj pandan i za poslodavce. I radnici otkazuju poslodavcima. Dakle velika fluktuacija radnika u međimurskim firmama posljedica je odnosa i radnika, a ne samo poslodavaca prema određenim poslovima i radnim mjestima. Poslodavci su iskusili što znači da neki radnici ostaju tri dana ili tri mjeseca.
Dakako da moraju progutati trošak dovođenja stranog radnika koji se “predomislio”, ali takve su okolnosti na tržištu i s tim troškom treba računati i u budućnosti. Vrijeme kad su se domaći poslodavci mogli oslanjati na obilje domaće radne snage otišlo je u nepovrat. Dobro je da stranci dolaze, osiguravaju opstanak domaćih firmi, pune naše proračune, a sve više i naše prazne kuće.
