Baš u tjednu borbe protiv nasilja nad ženama nabasala sam na degutantan članak u kojem je djelatnica “outala” svog blagorečeno šovinističkog šefa koji joj je pisao poruke eksplicitnog sadržaja.
Šlagiralo me kad sam čitala poruke u kojima ju oslovljala s “mala”, a kad mu ona kaže da mu nije nikakva mala, on kaže da ju može zvati kako god on hoće. Da ne kažem da joj na kraju napiše da se mora tim čobama spustiti ispod stola pa bi imala veću plaću.
Iako znam da je to daleko od izoliranog slučaja, uvijek se ponovno šokiram, a pogotovo kad krenem čitati komentare ispod članka. Trudim se zaobići te komentare, ali to vam je jednostavno ljudski mozak i znatiželja. Isto kao kad stave da u članku ima uznemirujućeg sadržaja i fotografija, onda tek ljudi kliknu na tekst.
Nakon toga krenula je lavina sličnih članaka, ispovijesti djelatnica koje su imale afere sa šefovima. Doživljavanje x neugodnosti i onda vidim da ženska osoba komentira: “No je, tri godine ti je pasalo, a sad odjednom ne. Kak’ to?” Eto. To je trenutak u kojem ja stanem i mozak mi postane ravna crta. Prvo i osnovno, svatko od nas ima mišljenje o više-manje svemu. Tako su nas u školi učili, moramo imati kritičko razmišljanje, ali grdo je da danas svatko može imati javno mišljenje.
Pa ja sad ne znam jesu li ljudi već toliko otporni na taj sav sadržaj online, da prestaju razmišljati o tome da sve te komentare mogu svi vidjeti i usput dalje stvoriti svoje mišljenje. I tako u krug.
Ne znam hoće li se ikad promijeniti naš mentalitet u kojem muškarci (naravno, ne svi) smatraju da je u redu ponižavati svoju djelatnicu, u bilo kojem smislu, a pogotovo seksualnom.
