Iako ova priča ima vrlo intimnu notu, želim podijeliti kako sam proteklog tjedna pobijedila samu sebe. Svi koji me poznaju, znaju da nisam neki planinarski fanatik, no rado za vikend odem na Ivanščicu. Nije to često, svega par puta na godinu. To je više malo fizičkog umora i duhovnog odmora. S obzirom na to da su moji strastveni planinari, kad sam bila mala, vukli su me sve po svuda. U okolici nije bilo planine na kojoj nismo bili.
Nije da mi je to kao maloj bio osobiti gušt, no društvo, zezancija i lijep pogled nikad nisu izostali. Pa sam tako za ovogodišnji odmor, koji smo odlučili provesti van Hrvatske, istražujući čega sve ima na Tenerifima, vidjela tekst o Teidima. Planinska atrakcija na 3718 metara, iznad oblaka, na vulkanu. I poslala sam to Matiji kao ideju, a on, avanturist u duši, odmah pristao.
No, kako bi se vidio izlazak sunca (koji je nešto najspektakularnije što sam vidjela u svojem životu), potrebno je krenuti u 23 sata u noći, hodati cijelu noć kako biste stigli na vrh vulkana. Inače je to aktivan vulkan, posljednja erupcija je bila 1909. godine. Svugdje smo čitali kako to spada u avanture života, a onda smo ju osobno i doživjeli. Nabavili smo dozvolu od 6 do 9 ujutro, to je bio jedini termin koji smo i dobili (jer na vrhu može biti svega 200 ljudi dnevno) pa je plan bio doći gore, spustiti se do žičare i žičarom natrag do dolje.
Krenuli smo putem staze La Ramblete, hodali cijelu noć i uspjeli doći na vrh taman na izlazak sunca. Vidjeli smo najveću sjenu na svijetu i bili sretni k’o pajceki kao da smo se popeli na sam vrh svijeta. Osim ekstremne visinske razlike, dogodila nam se i temperaturna. Po danu je bilo 36, a ujutro na vrhu vulkana -1, uz neopisivo jak i neugodan vjetar.
Nakon toga smo se spustili do žičare koja nikad nije stigla zbog vjetra. Pa smo tako iscrpljeni prevalili isti put natrag dolje. U 5 popodne stigli smo do auta, opečenih noseva, ali neopisivo sretni jer smo doživjeli nešto zaista posebno. To se zove pravi detoks!
