[layerslider id=”4″]
Djeca i učitelji još su na proljetnim praznicima, ali dok oni prozračuju glave od školskih obveza ponovno je u središtu pažnje kurikularna reforma, jer je krajnje vrijeme da i obrazovni sustav prođe tranziciju od bubanja prema usvajanju znanja. Oduvijek su djeca od svih školskih predmeta najviše voljela veliki odmor, ali ipak nešto nije u redu kada previše današnje djece s prevelikim grčom odlazi u školu i otvoreno izražava da ju ne voli.
Ma što mi mislili, djeca su uvijek ista, a ni današnji učitelji nisu čudovišta u odnosu na nekadašnje, pogotovo što su nekada u pedagoške svrhe, ne tako davno u moje školsko vrijeme, davali packe, povlačili za uho, slali u kut i tako gradili strahopoštovanje učenika.
Današnji učitelji u discipliniranju učenika imaju ponekad i previše zavezane ruke, a djeca unatoč tome ne vole školu. Mrze pritisak da moraju biti izvrsni u svemu i to dokazivati bubanjem za petice u svjedodžbi. Iz škola bi trebalo izbaciti bubanje, a djecu naučiti kako učiti.
Činjenice se, kada vam zatrebaju, danas mogu naći na internetu, i to djeca brže nauče od svih prethodnih generacija. No školski se programi još teško odmiču od te spoznaje, kao da programe rade predinformatičke generacije.
I, zaboga, ne trebaju svi u razredu biti odlikaši. U naše vrijeme školski uspjeh bio je raspršen na sve ocjene, pa su unatoč tome u životu u uspješne ljude izrasli i oni s dovoljnim i dobrim školskim ocjenama, kao i oni koji su bili odlikaši.
Naš obrazovni sustav premalo prepoznaje da je svakom čovjeku dovoljno za uspjeh u životu jedno područje u kojemu je dobar. Zadaća sustava bila bi prepoznati tu jednu vrijednost u učeniku i nju poticati i usavršavati.
Više je za unaprjeđenje našega školskog sustava i motivaciju djece učinila inicijativna grupa koja je darivala robotičke komplete školama nego sva povjerenstva za reforme školstva. I zato je moje povjerenje u reforme iz kabineta poljuljano.