KRISTINA GOLUB na svakodnevnom poslu brine za starije sumještane!

Kristina Golub
Kristina Golub

Podaci Ureda državne uprave Međimurske županije i ove su godine neumoljivi, i tko zna koji put, potvrđuju činjenicu kako donje Međimurje odumire. I ne samo što nema novorođene djece, već ima sve više starijih ljudi, koji silom prilika, ostaju sami i “napušteni”. Napušteni u smislu što su djeca savila svoja gnijezda bilo da se radi o rodnom kraju ili što je češći slučaj u okolnim naseljima, drugim gradovima i inozemstvu. Djeca dolaze i obilaze ih, no ne svakog dana, jer ih sprječava tako često spominjan razlog-obiteljske i poslovne obveze.

S druge strane, starijim ljudima sve je teže nositi se sa svakodnevnim obvezama, a posebno ako se još i bolest uplete.

Sve je to prepoznato u 4 donjomeđimurske općine: Donjoj Dubravi, Donjem Vidovcu, Kotoribi, Svetoj Mariji kao i Općini Pribislavec. Te su se općine, naime uključene u program čiji je nositelj Centar za pomoć u kući Međimurske županije, a financira se sredstvima Europskog socijalnog fonda.

Kroz projekt se planira zapošljavanje 12 žena na poslovima potpore i podrške starijim i nemoćnim osobama te osobama u nepovoljnom položaju. Budući da je projekt startao još u rujnu prošle godine, prve žene već su zaposlene, a među njima je i 38-godišnja Kristina Golub iz Donje Dubrave.

– Po struci sam krojač i unatrag deset godina bila sam nezaposlena, ispričala nam je Kristina koja trenutno vodi brigu o 11 korisnika, odnosno starijih osoba.

Mahom su sve to osobe starije od 65 godine koje su se same prijavile na Općinu i koje su bile spremne prihvatiti tuđu pomoć. Kako ističe, radno vrijeme njoj je od 7-15 sati i dnevno obiđe 4-5 korisnika i svakom posveti prosječno 2 sata.

– Nekad je to duže, kaže, zavisno od situacije na koju naiđem. Uglavnom su sve to dragi ljudi kojima, prvenstveno, nedostaje društvo, netko s kime bi popričali, netko tko bi ih saslušao. Tek onda dolaze one svakodnevne obveze, poput pranja suđa, spremanja, odlaska u trgovinu, po lijekove i slično.

Kroz ovih par mjeseci, koliko je zaposlena, uspjela je nekako ustaliti svoj raspored tako da njeni ljudi, unaprijed znaju kad dolazi.

Kak ste, kaže, uz obavezni osmijeh i dobro raspoloženje, prvo je što pruža svojim korisnicima. Time je led probijen i onda je sve lako.

-Ljudi mi pričaju priče iz svoje mladosti, kako se nekad radilo i živjelo. Prepričavaju mi i zbivanja za vrijeme mađarske okupacije te rata. Pričaju mi o višečlanim obiteljima i siromaštvu u kojem se preživljavalo sa pola kg kruha i pola kilograma masti. Iako je evidentno kako je iza tih ljudi težak život ispunjen radom, ističe, ipak su se onda ljudi više družili i imali više vremena. No, unatoč svemu tome, težak život i nije ostavio toliko traga.

-Imam jednu gospođu koja jedva čeka da dođem kako bi mi pjevala. Jedan korisnik pak ne prestaje pričati o svojim svatovskim gažama koje je pohodio sa svojom harmonikom.

Uz zanimljive priče i svakodnevne obveze, ističe, brže njoj prođu. A nakon radnog vremena, sve je to čeka i u vlastitom obiteljskom domu.

Ostavi komentar