Atmosfera na koncertima Waitapu je istovremeno uzavrela, plesna i meditativna, vesela i mračna – kako kome odgovara
Waitapu donosi apstraktni i avangardni glazbeni izričaj neopterećen stilovima. U njihovim se tonovima prepoznaje zvuk ptica, miris zemlje, šum međimurske šume i naših domaćih rijeka, mrtvica… Odavno su prešli okvire Mure i Drave. Njihov iskonski ritam prepoznatljiv je na svim kontinentima. Potvrdila je to i atmosfera na koncertu u “Prostoru” proteklog prosinca gdje su ujedno predstavili svoj novi album “Hortus”. U našoj glazbenoj “šalici razgovora” gostovali su Emil Marciuš (bass) i Ivan Plačko (bubanj). Uz njih Waitapu čine još i Ante Zvonimir Stamać (sound), i Davor Kipke (gitara).
* Nakon albuma Bassonic lodge svjetlo dana je ugledao i vaš dugo očekivani album Hortus. Objavili ste osam konceptualnih pjesama. Kakvo značenje ima naziv albuma?
Emil: – Na albumu se nalaze pjesme koje su nastajale unatrag nekoliko godina, koje su nosile zajedničku nit vodilju putovanja i potrage na više nivoa, od potrage benda za zvukom, svojevrsnog glazbenog putovanja, a meditativno putovanje ide i u obrnutom smjeru, u potragu za korijenima, okusima i mirisima, slikama, zvukovima i ritmovima odrastanja, mireći i prožimajući moderno i suvremeno s tradicionalnim. Snimljen je u Maloj Subotici u studiju Jazbina koji vodi Marko Lajtman, produkciju smo radili sami, masterizirao je Luka Tralić Shot, omot je djelo Bojana Miljančića, našeg vanjskog suradnika i povremenog člana, koliko mu to obaveze dopuštaju. U stvaranju pojedinih pjesama sudjelovao je i Filip Vrančić na kongama i dubstep dionicama.
Ivan: – Pjesme su rezultat igre i improvizacije u slobodnoj formi koje je bio užitak svirati i stvarati. Zbog toga se i bavimo glazbom. Ideje snimamo, pa su se neki fragmenti svih tih stotina sati svirke ipak uspjeli materijalizirati i strukturirali smo ih u prihvatljivu formu. Snimili smo ih i u obliku pjesama u studiju. Nakon toga stvari su bile više tehničke nego kreativne prirode.
Emil: – Hortus je, kao što većina Međimuraca zna, u doslovnom prijevodu s latinskog – vrt. Prevodi se i kao cvjetnjak. U širem kontekstu gledano, Međimurje je, opasano Murom i Dravom, bilo nazivano Insulom – otokom, a nekoliko stoljeća unatrag, od vremena Josipa Bedekovića, spominje se i pojam Hortus Croatiae – Hrvatski cvjetnjak. Laskavo, ali i legitimno, jer Međimurje većim dijelom izgleda kao njegovani vrt i cvjetnjak. Dašak inspiracije s tog cvjetnjaka smo ukomponirali u naš rad. Od uvodne Oglas, u kojoj se koristi sample iz dokumentarca Mala seoska priredba (Krsto Papić, 1971.), preko teme tradicionalne Deca, moja deca, koju je svojom izvedbom proslavila Teta Liza, do neizbježnog Jože Horvata i njegovog antifašističkog, ali i antiratnog djela Mačak pod šljemom.
U pjesmi Safe Zone pojavljuje se i Remi iz zagrebačkog Elementala. Kako je došlo do suradnje s ovom glazbenicom i pjevačicom?
Emil: Mirelu Priselac – Remi poznajem već dugo jer sam u nekoliko navrata organizirao gostovanja njezinog matičnog benda Elemental, ali ispalo je da je ona u završnoj fazi miksanja u Zagrebu čula pjesmu, prepoznala da bi mogla dati svoj pečat i sve se je prilično spontano dogodilo i savršeno posložilo.
Ivan: Istina je da smo za tu pjesmu imali na umu vokalno gostovanje, ali nismo definirali s kim, pjesma nije imala naslov i malo je nedostajalo da odustanemo od nje, a iskreno smo bili i skeptični u rezultat s vokalom, ali kad smo prvi put čuli kako je to Remi izvela, ostali smo zatečeni. Još smo uvijek.
Emil: Pjesma se sad zove Safe Zone, a Remi je nedavno napisala da joj je to jedna od suradnji na koje je najponosnija, jer je probila neke sigurne zone i prihvatila izazov da zagrebe dublje u sebe i svoje mogućnosti. Sve se savršeno poklopilo.
* Hortus se može preuzeti u digitalnom obliku, objavljen je u formi kompaktnog diska, ali i u limitiranom broju vinilnih LP ploča. Zašto ste se odlučili izdati album i na mediju long plejke? Gdje se može nabaviti?
Emil: Prvi album za francuskog izdavača izašao je samo u digitalnom formatu za besplatno preuzimanje, dok su se za novo izdanje udružile tri izdavačke kuće, zagrebački PDV records, slovenski God Bles This Mess i što je zanimljivo kanadski Ill In The Head, pa su zajednički sufinancirali i tisak limitirane edicije vinila, za koji se unatrag nekoliko godina ponovo pojavio interes. Budući da smo odrasli slušajući ploče, drago nam je da na gramofonu možemo slušati svoje pjesme. Album se može preslušati besplatno na Soundcloud stranici benda, LP naručiti preko stranice PDV records ili kupiti u Pločniku u Zagrebu, ili nas kontaktirati direktno, a digitalno se može preuzeti preko servisa Deezer, Spotify, iTunes, Tidal, Bandcamp, GooglePlay…
Prije predstavljanja albuma u Čakovcu, promovirali ste ga na ljetnim festivalima, u Zagrebu, Ljubljani… Gdje ste održali koncerte i kakva atmosfera ih je pratila?
Ivan: – Ove godine smo svirali i predstavili album na nekoliko domaćih festivala, Reunited u Valpovu, Tides of Youth na Cresu i Seasplash u Puli, gostovali smo u Mladinskom centru CMAK u Cerknu i u klubu Channel Zero u sklopu Metelkove u Ljubljani, te AKC Medika u Zagrebu, a za kraj ovogodišnjih aktivnosti odlučili smo se za Čakovec i klub Prostor u kojem smo imali i svoj prvi nastup prije mnogo godina, pa smo na neki način zatvorili krug. Atmosfera na našim nastupima je istovremeno uzavrela, plesna i meditativna, vesela i mračna – kako kome odgovara.
Bend nazvan po našem slavnom moreplovcu Joži Horvatu i njegovom kultnom djelu Waitapu. Što vas još inspirira? Ima li Međimurje publiku za specifičnu vrstu glazbe koju izvodite?
Emil: – Osim što svi u bendu slušamo puno glazbe različitih stilova, filmofili smo i volimo pročitati dobru knjigu, putovati, istraživati. Sve to može poslužiti kao inspiracija, od knjiga s tematikom povijesti i glazbene folklorne ostavštine Međimurja, pa do glazbe modernije produkcije i boravka u planini.
Ivan: – Nebrojeni su izvori inspiracije kad postoji energije i volje da ih se crpi. Znanja iz knjiga su svakako jedan od neiscrpnijih izvora, no tu su i neposredna iskustva, svakodnevna i ona malo rjeđa, jedinstvena. Putovanja, priroda, obitelj, društvo, posao,… (ne nužno tim redoslijedom), intenzivni napori i opuštanje nakon njih, upijanje informacija i dojmova i njihovo slaganje u mozaik.
Emil: – Specifičnost naše glazbe je i u tome što se zvuk nakon što se odsvira, obrađuje raznim efektima koji dodaju ambijent, prostornost uz razne druge elektroničke manipulacije, za što je zadužen Ante Zvonimir Stamać, jedini član iz benda koji nije iz Čakovca, nego iz Zagreba. U trenutnoj postavi benda je i gitarist Davor Kipke, koji također sviranju svog instrumenta pristupa eksperimentalno, koristeći desetak pedala i procesora za obradu zvuka. Na sreću, prepoznati smo i u rodnom gradu, koji od vremena Demona, Tonija Sabola pa do danas ima i publiku s istančanim ukusom, kojoj se ne može podvaliti nešto što ne zadovoljava njihove visoke kriterije. Interesu za dub glazbu potvrđuje i dugogodišnji Heavyweight bass program, održan do sad u Prostoru, Metalcu, Foxu…
*Što slijedi nakon čakovečkog koncerta i kakvi su planovi za 2018. godinu?
Emil: U siječnju ćemo predstaviti album u Murskoj Soboti, u MIKK-u, odakle je jedan od suizdavača, a onda ćemo bitno smanjiti koncertne aktivnosti do proljeća, radi poslovnih i obiteljskih obveza. Kako smo u nekoliko navrata već nastupali u Berlinu, gostovali u Francuskoj, Austriji, interes i pozivi postoje, a konkretnih planova nemamo. Dozvoljavamo da se stvari dese spontano, sve dok je prisutan kreativni impuls.
Album “Hortus” preslušajte OVDJE.
