Tehniku izrade iziskuje kreativnost i strpljenje jer je to doista pravo malo umjetničko djelo i poklon. Svaka pisanica nekada je sadržavala i svojevrsnu poruku, a naša sugovornica otkrila nam je male tajne njihove izrade i značenja!
Danas nam mnogi govore kako je blagdan Uskrsa, najveći kršćanski blagdan, izgubio svoj onaj pravi smisao te je sve podložno konzumerizmu. Drugim riječima, blagdan se pretvorio u sjedaljku pred prepunim stolom i to samo jedan do dva dana.
Nekada je, prisjećaju se stariji, priprema za Uskrs u Međimurju započela već po fašniku, odnosno na Pepelnicu ili Čistu srijedu, odnosno na korizmu. Sve je teklo polako, molilo se, čistilo i spremalo bez žurbe i velikih trgovačkih lanaca. Između ostaloga, nije bilo naljepnica i umjetnih boja kojima su se bojale pisanice bez kojih je i danas Uskrs nezamisliv. No, pisanice su više ukras nego simbol novog života. Boje se uglavnom dan ranije pomoću svih današnjih tehnika. Rijetki njeguju onaj starinski način farbanja pomoću voska, i pisaljke, zvane kičica. Kičica je u principu grančica trsa koja je na kraju imala namotanu bakrenu žicu koja se zagrijavala na plamenu svijeće i uranjala u vosak.
Jedna od onih koji još uvijek u svom domu na blagdanskom stolu, imaju one prave, domaće, rukom rađene po starinskom receptu pisanice je Božena Hajdarović iz Nedelišća. Profesorica Božena vrlo je rado s nama podijelila “tajnu” izrade takve pisanice.
– Izrada črnih pisanica bila je prava umjetnost i svaka je malo umjetničko djelo. Za to je čovjek jednostavno trebao biti kreativan i nadaren. Jaja se nisu ispuhivala, već su se kuhala duže nego obično tvrdo kuhana jaja jer je to trebao ostati trajni dar.
Naime, kako nam je objasnila, ako se jaja ispušu, onda je ljuska oštećena i više nije tako čvrsta. A tvrdo kuhana moraju biti kako se s vremenom ne bi usmrdjela. Na tako pripremljeno kuhano jaje, ističe dalje, najprije su se olovkom iscrtali motivi na koje se onda nanosio pčelinji vosak pomoću kičice. Najčešći su motivi bili cvjetići poput ljubice, jaglaca, klinčića…
– Svaka pisanica sadržavala je i svojevrsnu poruku. Poruka je ovisila o onome kome se darovala. Pa je tako znalo pisati samo “Sretan Uskrs” ili “Mali dar”, a nešto duže bile su primjerice poruke “Ovo jaje na dar ti se daje”, “Ne gledaj jaje već onoga tko ga daje”…
Nakon iscrtavanja pisanice se stavilo kuhati u crnu boju kako bi se cijelo jaje obojilo, a pčelinji vosak zagrijao. Tako zagrijani vosak, jednostavno se obrisao suknenom krpom. Mjesta na kojima je bio vosak ostala su zaštićena, dakle boja tu nije mogla prodrijeti. Drugim riječima, ostao je vidljiv nacrtani motiv.
Jaja za izradu pisanicu, kaže, pažljivo su se odabirala. Naime, najbolja su bila sa što bjelijom ljuskom kako bi kontrast crnoga i bijeloga bio što veći. I na kraju, kako bi pisanica bila lijepa i sjajna, premazala se mašću.
Već smo spomenuli kako su takve pisanice bile trajni dar i shodno tome, nisu se jele, već darivale.
Ima još nekih lijepih običaja vezanih uz pisanice i Uskrs koji su, nažalost, gotovo iščeznuli iz Međimurja. Stoga ostaju danas samo sjećanja i priče koje se najčešće uprizoruju u međimurskim predstavama naših amaterskih kazališnih skupina i rijetko ih tko još živi.
Autor: Vlasta Vugrinec
