Ne bavimo se uzrocima, već samo posljedicama

Hrvatska živi dramatične dane. Nije dugo trebalo da jedna korupcionaška priča zamijeni drugu. Ubrzo nakon “afere Rimac”, stigla je “afera Janaf”.

Nakon što smo se tijekom ljeta jedva oporavili od lockdowna, evo nam novog. Nije baš da je službeno proglašen, ali nije ni daleko od toga.

Na koronavirus-krizu nadovezao se dosad neviđeni napad mladića kalašnjikovom na Vladu i policajca u kojem pukom srećom nije bilo žrtava, osim samog napadača koji je presudio sam sebi.

Sve je neugodnije i članovima Stožera za borbu protiv koronavirusa, posebice onim eksponiranim koji doživljavaju otvorene verbalne napade i primaju prijetnje smrću.

Nacionalni mediji posebice portali i televizije u svemu tome (namjerno) su se pogubili, deru stalno jedno te isto, bez da se pokuša smiriti panika i dati šira slika. Umjesto da ljudi stječu povjerenje u nas, počeli su okretati glavu i svrstavati nas u isti koš s političarima i njihovim liblinzima.

Svi se bave samo posljedicama ove nemile situacije, dok uzroke i dalje ne žele vidjeti, dirati, s njima se suočiti i konačno pokušati pronaći kvalitetna rješenja.

I nije problem samo u političkim elitama, već u cjelokupnom funkcioniranju državnih i javnih institucija i tvrtki. Međutim, ako vodeći političari ne žele vidjeti u čemu je problem i ne narede nekakvu suvislu akciju koja će dovesti do promjena, nje neće biti kao što je uostalom slučaj u zadnjih dvadesetak godina. Ako se tako nešto neće promijeniti, neće imati ni povjerenje građana.

Ne može premijer Plenković reći da ne zna što se događa(lo) u Janafu ili nekom drugom javnom poduzeću, jer samo vodeći političari mogu presjeći lance korupcijske i klijentelističke hobotnice koja razara naše društvo. Naravno, odgovornost je i na pravosuđu, DORH-u i sudovima da konačno počinju donose brze i odgovarajuće presude s porukom da se i ona najsitnija korupcija ne isplati. Ona pak krupna posebice kad su u pitanju ljudi povezani s politikom i javnim službama, da se kažnjava dugotrajnim kaznama zatvora. Do sada takvih presuda nije bilo.

To prvenstveno znači da svi koji se bave profesionalno bave politikom moraju na osobnom primjeru pokazati da rade za dobrobit građana, kao i svi oni koji primaju plaću iz nekog javnog ili državnog proračuna.

Svi koji trebaju raditi na tome, moraju znati da ne živimo u jednoj Njemačkoj ili Nizozemskoj u kojoj ima nejednakosti, ali većina građana prima plaću koja omogućuje normalan život.

Kod nas nemaju svi siguran i dobro plaćen posao u državnoj ili javnoj službi, nisu uspješni poduzetnici ili rentijeri i nemaju 7-12.000 kuna plaće, već primaju mjesečno 3-5 tisuća kuna ili manje. Oni koji su na fukcijama i kojima je dobro ne smiju misliti samo na sebe i deklarativno govoriti da misle i na one koji nisu u poziciji da mogu zaraditi 1000 eura mjesečno ili dobiti penziju koja bi omogućila dostojanstveniji umirovljenički život.

Više od trećine građana ove zemlje zbog malih plaća ili mirovina jedva spaja kraj s krajem iz mjeseca u mjesec. Živimo u društvu koje je jako raslojeno, s puno nejednakosti i nepravde.

Nije rješenje da se oružjem napada institucije, jer one su od sviju nas, krvavo smo se izborili da imamo neovisnu Hrvatsku.

Ali, istovremeno odgovorni ne smiju držati oči zatvorene, već ih širom otvoriti i početi rješavati sve nakupljene probleme koji su se nagomilali u njima.

Ostavi komentar