Iako nisam roditelj, ostala sam zapanjena vandalskom pričom koja se odvijala u Gornjoj Dubravi na kućnom broju 1. Petaši i šestaši OŠ Nedelišće već su tradicionalno na biciklima stigli u Badličan.
Trebao je to biti jedan normalan, miran izlet, no djeca su otišla u šumu, pronašla napuštenu kuću (koju je vlasnik zbog smrti majke želio uskoro prodati), provalila i razbijala sve što su pred sobom našla. Navodno su čak bacala cigle s krova. Ravnatelj je nakon što je doznao za ovu nemilu situaciju utvrdio kako je u pitanju bilo 14-ero učenika koji su razbija, 17 je ušlo u kuću, ali nije razbilo ništa, dok je ostatak došao na posjed i gledao što se događa.
Što reći? Naravno da su u svakoj generaciji postojali oni koji su radili gluposti. Bili smo i mi ponekad neposlušni, no sve je to bilo na dječjoj razini. Sjećam se jedino da su krajem osmog razreda na školi osvanuli grafiti s neprimjerenim rječnikom za osnovnoškolce, no počinitelji su se i našli i na neki način sankcionirali. No, ovako porazbijati tuđe, zaista me malo i šokiralo.
E, sad će mi drugi reći, kaj se čudiš k’o picek glisti, pa znaš da su djeca danas van kontrole, ne poštuju autoritet, često ih odgaja televizija, a ne roditelji. Ne postoji nikakva kontrola nad sadržajima koji se gledaju putem ekrana, bila to televizija ili bio to internet. Pa što bi me onda trebalo čuditi da djeca obrasce ponašanja preslikavaju na svakodnevne životne situacije?
To divljaštvo teško da se može opravdati. Pa što ako su to samo djeca? Ta su djeca smatrala da je u redu nekome provaliti, porazbijati, otići i sve tako ostaviti. Neki će dobiti ukor, no hoće li izvući lekciju iz toga? Ne samo učenici, već roditelji, učitelji i na kraju cijelo društvo? Iskreno se nadam.
