Vrlo je malo vremena potrebno da ljudi zaborave vrijednost slobode. Susjedna Mađarska odličan je primjer za to. Nakon tri desetljeća krhke demokracije ponovno su bliži autokratskoj vladavini kakvu provodi Putin, partner iz nekadašnjeg Varšavskog ugovora. Model vlasti u kojem Mađari žive postaje sve sličniji onom iz komunističke ere Janosa Kadara i bratskom zagrljaju istočnog bloka nego demokraciji.
Izbori na kojima je izabran autokrat Viktor Orban pokazuje raspoloženje većine građana. Ne mogu reći da nisu znali ili nisu odgovorni za to, jer su ga podržali.
Podržavajući ga, podržali su njegovu odluku da im produži izvanredno stanje. Možda je ono većini vanjskih promatrača ostalo ispod radara. U strahu od bolesti COVID-19, nismo obraćali pažnju na to da je strah od virusa Orbanu bio alibi za uvođenje izvanrednog stanja koje traje do kraja svibnja, ali ga je produžio novom ugrozom rata u Ukrajini. Da kojim slučajem rat u Ukrajini završi sutra, vjerojatno bi našao alibi u novim ugrozama kako produžiti svoju autokratsku vladavinu. Razlika je u tome što su nekadašnje partijske sekretare zamijenili moćni, bogati oligarsi koji uživaju u blagodatima diktature s blagostanjem koje im je omogućio stranački vođa.
Narod šuti i zadovoljava se mrvicama. Šute pod cijenu “samo da ne dira mene.” No, potrebno je znati da, kad se autokratu sklanjaš s puta, prostor za sklanjanje s vremenom sve je manji i pitanje je vremena kad će i mišja rupa u koju si se sklonio postati smetnja.
Dakle, gdje je zamka? Zamka je u tome do koje smo granice spremni ustuknuti. Umanjiti se. Građanske slobode u javnost nose se od doma. Kakvi smo kao privatne osobe, takvi smo i kao građani. Ono što si ne dopuštamo u osobnom životu, ne činimo ni u javnom. Ne postoji privatni i javni građanin. Svaka osoba ima cjeloviti integritet.
Mađari su svjesno izabrali biti podanici, a ne građani, barem oni koji su zaokružili Orbana. Svjesno su mu dali osobni život na upravljanje. Imaju se pravo predomisliti, pod uvjetom da imaju snage za to.
