Pred ulaskom smo u eurozonu, što je za Hrvatsku vrlo važno. Kako su već naglasili ekonomisti, uvođenje eura ne smije biti samo po sebi cilj, već samo sredstvo da bolje živimo. Možda najvažniji psihološki moment uvođenja eura bit će mnogo šira i veća vidljivost naših znanja, što će utjecati na brži razvoj gospodarstva.
U ovom trenutku najvažnije je pitanje kako se nositi s inflacijom koja rađa nesigurnost, svi očekuju njezino smirivanje uvođenjem eura, no to je tek nada.
Uvođenje eura nije cilj sam po sebi, već mnogo više od toga. To je pomalo nerazumljivo dok ne uviđamo kakve su sve razvojne promjene u segmentima društva potrebne. Tako na primjer, u turizmu. Prije mjesec dana dobili smo Strategiju razvoja održivog turizma do kraja ovog desetljeća. Sama izrada takve strategije znak je da nam je održivi turizam u zapećku, usprkos sto milijuna noćenja prošle godine kojima se hvalimo.
U Hrvatskoj pa tako i u Europi još ne postoji održivi turizam, to je tek cilj, osim pojedinih oaza, tako u Francuskoj i još ponegdje. No puna su nam usta održivog turizma iako od njega u našem kraju i Hrvatskoj živi vrlo malo ljudi, odnosno proizvođača. Prva je pretpostavka održivog turizma da se hrana za turistički sektor proizvodi u Hrvatskoj, tako na primjer u Slavoniji za Jadran. No to naprosto nije moguće jer su vlasnici hotela većinom stranci koji svoje profite odnose izvan zemlje i na nama zarađuju. Pitanje je koliko nam ostaje zarade.
S druge strane, razvoj kontinentalnog turizma debelo je zanemaren, sve zbog nedovoljne razvojne politike u državi. U Francuskoj 80 posto čine domaći turisti, a turistička sezona traje deset mjeseci. U Europi se turisti sve manje kupaju u moru, a sve više ih zanimaju kulturni događaji i prirodne ljepote i zabava, vinska kultura i gastronomija, kao i druženja u seoskom turizmu.
Ipak, prve laste održivog turizma u Hrvatskoj vide se u Istri i Baranji, ali i u Međimurju. U Međimurskoj županiji već imamo sto tisuća gostiju godišnje, što i nije mnogo, no moramo znati otkud smo krenuli. Tu je međimurska vinska cesta i novi smještajni prostori, no događaja koji privlače domaće goste još je premalo. Ako nam i na kontinentu održivi turizam budu razvijali strani vlasnici kao na Jadranu, od njega neće ostati mnogo. Već se čuje da strani vlasnici kupuju stare kuće za odmor i u njih smještaju svoje – turiste. Možda nas euro opameti pa ćemo zbilja jednog dana moći govoriti o održivom turizmu kao spoju kulturne i ekološke baštine, a da to ne budu samo riječi.
