Nedavno sam naletjela na post Kristijana Iličića, putoholičara kojeg već duže vrijeme pratim na društvenim mrežama. Čovjek je od svojeg života napravio nešto što većina može samo sanjati. Putuje i za to dobiva novac. Naravno, nije sve crno-bijelo, iza toga stoji puno rada i truda. Nije svatko za to. Ali ono što mi je privuklo pažnju je post u kojem se osvrnuo na komentare drugih ljudi.
Naime, nedavno je posjetio jedno pleme koje živi u pustinji. Zovu se Wodaabe i jednom godišnje rade zanimljiv i nama čudan festival Gerewol kako bi održavali tradiciju. Ovo pleme je jako veliko, ima ih oko 100 tisuća i žive raštrkano. Zato je ovaj festival jedinstvena prilika da se susretnu i da žene pronađu svog muškarca. Ono što je drugačije je da su muškarci ti koji se oblače, plešu, a žene su te koje gledaju koji od njih ima najbjelje zube i bjeloočnice.
Potom plešu zavodnički ples, a žene biraju kojeg će muškarca odabrati. Nakon što je post skupio veliki interes, jer realno rijetko tko je ovo mogao vidjeti uživo, a većina nas se po prvi puta s takvim običajima susrela, ne bismo mi bili komentatori na društvenim mrežama da nismo ostavljali špiljarske i neumjesne komentare. Ljudi sa “zapada” se zgražaju iz svega što je drugačije, posebno i iz drugih kultura.
Naravno da postoje neki rituali i običaji iz kojih se zgražamo na isti način, kao što je obrezivanje djevojčica koje je i dandanas prisutno u nekim muslimanskim kulturama, ali ovaj ples plemena iz Nigerije zaista je samo dokaz kako živimo u svom zatvorenom svijetu. Ponekad je potrebno otvoriti srce, dušu i um prema drugačijem svijetu u kakvom živimo i pronaći smisao u tome. Ono što sam ja primijetila na tom plemenu je da su svi vitki i stasiti. A pogledajmo kakvo smo mi društvo. Prečesto debelo i bolesno.
