Od završetka moje osnovne škole prošlo je već 15 godina. Kada smo se ovog tjedna susreli kako bismo organizirali okupljanje, shvatili smo da će biti problematično napraviti feštu, a da to svima donekle odgovara. Od nas 32 razasuli smo se na sve strane i svatko živi svoj život, svojim tempom. Tek s nekolicinom prijatelja vidiš se nekoliko puta na godinu, ako i toliko. Jedni su promijenili adresu i otišli živjeti u inozemstvo, drugi su osnovali obitelji i imaju nekoliko djece, dok su treći u poslu.
Bilo je lijepo čuti čime se sve kolege bave, što su sve prošli do sada i kako se snalaze. U jednom smo se složili, tih 15 godina svima je prošlo ekspresno. Možda malo prebrzo. Shvatili smo i da smo “odrasli”. Više nas ne zanimaju izlasci, već radije guštamo u vikendu u prirodi ili pak idemo na neku finu večericu u restoran. Ili jednostavno provodimo slobodno vrijeme ispred TV-ekrana i gledamo neki film uz čašu vina. Uz sve, to slobodno vrijeme provodimo baveći se rekreacijom ili nekim ozbiljnijem sportom.
Više-manje smo svi prošli tridesete i ono što smo zapazili jest da vrlo pažljivo biramo s kim provodimo vrijeme pa se krug prijatelja jako, jako sužuje. Ne da ti se više isprazno provoditi vrijeme jer ga imaš jako malo, kao ni slušati one koje uvijek mlate praznu slamu, jadikuju i svi su im ostali za sve krivi, a nisu još svjesni, ni nikada vjerojatno neće biti, da promjene moraju krenuti od njih samih.
Ono što je najvažnije je ne doživljavati probleme kao dramu. Jer na kraju se to sve nekako riješi, a trošenje energije i doživljavanje svakodnevnog stresa nije nešto što nam treba u životu. Umjesto toga trebamo više smijeha, više kvalitetnih odnosa i više opuštenosti u životu. Jer samo je jedan i leti ekspresno.
