Iako bi o poštenju morali govoriti kao o nečemu što se podrazumijeva, svi znamo da u realnom vremenu to nije tako. Sjetite se samo koliko ste puta pročitali u grupi na Facebooku da se traže svjedoci koji su možda vidjeli kako je netko nekome trknul auto. Ako se to dogodi kod šoping-centra, krivac se brzo nađe jer su na parkingu postavljene kamere. No, što kad se to dogodi na području koje nema kamera ni svjedoka?
Pitam se kako ti ljudi spavaju. Pa ja da nekome tresnem auto, proživljavala bih osobne krize, osvrtala se oko sebe i na kraju razmišljala o karmi i sudbini koja će me sad sačekati. Drama, drama i samo drama u mojoj glavi. A očito nisam jedina takva.
Nedavno sam na vlastitoj koži svjedočila kako ima dobrih i poštenih ljudi. Našem susjedu dogodilo se nešto što se može dogoditi apsolutno svakom vozaču na planetu. Izlazio je iz parkinga, pukla mu je guma i puknuo je naš auto koji je bio parkiran. Sebi je oštetio branik, ali i nama. I još je k tome bila nedjelja popodne. Kakav peh!
Detektirao je čiji je auto lupio, fino pozvonio na vrata i objasnio što se dogodilo. Izmijenili smo police osiguranja i to je to. Glatko smo izgladili stvar. Naravno da nikome u toj situaciji nije svejedno, pogotovo jer su auti završili na popravku. Srećom, živimo u Čakovcu gdje više-manje sve možemo obaviti pješice. Plastika će se promijeniti, a naši dobrosusjedski odnosi opsati.
