[layerslider id=”5″]
Čovjek više ne mora otići “na Zapad” da bi vidio kakvu maglu nam prodaju naši političari, odnosno u što se proteklih dvadesetak godina pretvorila naša Hrvatska zajedno sa svojim glavnim gradom Zagrebom. Trebate otići, primjerice, na nekoliko dana do Praga i Češke, “na Istok”, poput moje malenkosti, i sve će vam biti jasno gdje smo i kakva nam je budućnost.
Država i njezin glavni grad, koji su stenjali pod “ruskom čizmom” sve do prije tridesetak godina, u proteklih 25 izrasli su u zemlju i svjetsku metropolu kojoj Hrvatska i Zagreb više nisu ni do koljena.
Još uvijek se smijemo Česima i Češkoj zbog naše stvorene predodžbe o siromašnim češkim turistima koji na naše more sve donose sa sobom, ali morali bi se hitno prestati smijati te barem malo ugledati na njih i slijediti njihov put.
Česi su se očito uvijek stavili “u okvire mogućega”, priuštili si naše more na način na koji su to mogli, nisu uzimali kredite i pozajmice kao mi kako bi došli na Jadran.
Još uvijek kada ih vidimo u škodama (taj automobiliski div danas u Češkoj zapošljava 27.000 ljudi, pa si vi mislite što je zapravo za jednu zemlju, za razliku od naše, “sistemska firma”), koje danas više nisu starije od pet-šest godina, dočekujemo ih i dalje s podsmijehom, iako si većina prosječnih Čeha danas može priuštiti puno više toga nego prosječni Hrvat, a ne mora peglati kartice i uzimati kredite.
Ne moraju, ni ne idu više samo na Jadran, posebice mlađe generacije, koje za ljetovanje izabiru radije zanimljivije i egzotičnije destinacije, iako i dalje vole naše more. Zašto idu u Španjolsku ili Grčku? Jer si danas to mogu priuštiti.
Česi žive oduvijek u realnosti, a mi si Hrvati posljednjih 25 godina umišljamo da smo “nešto”, da možemo ono što zapravo nije istina, što je zapravo zabluda.
Da pokažemo kao da nešto imamo, da vrijedimo, a kada se zagrebe ispod površine vrlo često se pokaže koliko smo kao država zatvoreni i uskogrudni, te da je sve što se kod nas događa maska ispod koje se kriju ogromni problemi.
Generator takvoga bolesnog stanja u našoj zemlji jest država i sve političke opcije koje su se izmjenjivale na vlasti, zatim grad Zagreb, kao i najveće kompanije poput Agrokora, a ima ih i još jako puno, posebice onih u državnom, ali i privatnom vlasništvu, kao što su one koje stenju zajedno sa svojim najvećim poslovnim partnerom.
Slučaj Agrokora najbolji je primjer što bi se moglo dogoditi našoj državi ako se konačno ne prestane živjeti na kredit, odnosno kakvi bi se potresi u državi i društvu mogli dogoditi ako svjetski kreditori odluče zavrnuti pipu.
Toga očito kod nas i dalje mnogi nisu svjesni, posebice oni koji očekuje da im država rješava svaki problem. Ako ništa drugo, trebali bi biti zadovoljni što im je država u danom trenutku omogućila da žive na tuđi račun do kraja života. Ali ne, oni su i dalje glasni, ratoborni.
Umjesto da budemo skromni, vrijedni, marljivi i postepeno dođemo do uspjeha, ne, mi i dalje želimo sve dobiti preko noći ili zbog “ratnih zasluga”.
Zato danas, kada ulaziš u Prag, ulaziš u svjetski velegrad, gdje sve pršti od industrije, najpoznatijih svjetskih brendova u svim poslovnim segmentima, moderne arhitekture, stotina novih poslovnih zgrada i hotela, ali i sačuvanih i obnovljenih starinskih vrijednosti koje svakoga gosta ostavljaju bez daha.
Istovremeno kada ulaziš u Zagreb jedino što “svijetli” jesu trgovački centri i banke koje nas hrvatske građane godinama zavaravaju da smo dio naprednog svijeta, a zapravo smo postali “mali crkveni miš” kojemu je kredit i šoping jedino zadovoljstvo u životu. Ali, kao što je poznato, sve to ubrzo dođe na naplatu, i to s debelim kamatama.
Oni su do uspjeha stigli također usprkos tome što su većinom ateisti. Njih čak 70 posto ne vjeruje da im za uspjeh treba “Božja pomoć”, za razliku od naših tzv. poduzetnika i svih drugih koji nešto otvaraju i blagoslivljaju kako bi svima prodali maglu i obogatili se na brzinu. Njihove velebne crkve danas su prvenstveno turističke atrakcije zahvaljujući kojima raste češki BDP, a ne, kao što je slučaj kod nas, u koje često čak turisti ne mogu ni ući, posebice ako su “neprimjereno odjeveni”. Isto vrijedi i za bližu prošlost, tj. Drugi svjetski rat i komunizam, koje su također sjajno pretvorili u zanimljiv turistički proizvod. I kada se k tome doda odlično češko craft ili neko komercijalno pivo po cijeni u pivnici od 10 do 15 kn, što ti treba više.
S obzirom na to da mi još uvijek živimo za prošlost ili u njoj, da se uzdamo u “svjetonazoraske alate” bilo tzv. lijeve ili desne koji se koriste prema potrebi onih koji su blizu vatre, odnosno države kase, kako bi i dalje mogli dobro živjeti na račun nas poreznih obveznika – za razliku od Čeha, loše nam se piše.
