Generalno međimurske općine i gradovi spadaju među najfunkcionalnije u Hrvatskoj, a naša županija među najefikasnije i najštedljivije. Koliko smo efikasniji od drugih može potvrditi i svatko tko je upoznao i ostatak Hrvatske ili pričao s poznanicima ili prijateljima iz drugih naših krajeva. Nismo ni mi ovdje uvijek zadovoljni kako funkcionira stvari u javnom sektoru, ali činjenica je da smo bolji i efikasniji, da se prilagođavamo brže od mnogih drugih koji se ne žele mijenjati, a zarađuju puno više od “naših uhljeba”.
Oni koji se sjećaju vremena prije formiranja naših općina i gradova, znaju koliko je industrijskih pogona, škola, sportskih dvorana, vrtića i ostale infrastrukture izgrađeno zadnjih 25 godina diljem Međimurja, a ne samo u Čakovcu. Sve to se dogodilo otkako postoje jedinice lokalne samouprave koje su fokusirane na razvoj svog lokalnog područja.
S vremenom je sva bitnija infrastruktura kod nas izgrađena i sve važniji postaju građani, stanovnici općina i gradova. Naročito s otvaranjem tržišta radne snage zemalja EU. Kako su Međimurci već tradicionalno bili okrenuti traženju posla u inozemstvu, nas je to naročito pogodilo.
Stoga sve više do izražaja dolazi da se većim plaćama u inozemstvu može parirati samo poboljšanjem kvalitete života u našem gradu ili općini. I tako naša samouprava prebacuje fokus na ljude kako bi ih zadržali ovdje.
U vrijeme kad je stigla ova koronavirus kriza na vidjelo su izbile sve naše boljke, a one se najviše događaju u Zagrebu kao ogromnom centru moći, koji je s vremenom postao kočničar svih potrebnih promjena, kako bi se zadržale privilegije i zaposlenost ljudi koji žive u njemu. Stoga se iz centra pokušava nametnuti teza da je periferija koja se ipak s vremenom počela približavati kvaliteti života i privlačiti ljude za život najveći hrvatski problem.
Počela je borba za opstanak u kojem se ne biraju sredstva kako bi se zadržala moć centra kao što je Zagreb, a oslabio ostatak zemlje. To se radi na perfidan način prvenstveno putem zagrebačkih medija koji forsiraju priču o lokalnim šerifima i uhljebima u lokalnoj samoupravi kao glavnim argumentima zbog čega je treba sasjeći i centralizirati priču.
Fokus se prebacuje stalno na periferiju, iako je najviše uhljeba u Zagrebu. Jer što je to uhljeb? To je osoba koja je postavljena na neko radno mjesto temeljem političke ili rodbinske pripadnosti. To je onaj koji je na taj način dobio posao, ali da pritom nije imao adekvatne kvalifikacije? To je onaj koji dobiva iznadprosječnu plaću za izmišljeno ili nepotrebno radno mjesto. Gdje toga daleko najviše ima? U Zagrebu po raznim agencijama, ravnateljstvima, državnim poduzećima i ustanovama i svemu drugome što se zove javni sektor.
Međutim, “Zagreb”, odnosno svi oni koji su na državnim i svim drugim jaslama u našoj metropoli ne diraju se previše po tom pitanju, uključujući tamošnje medije kojima je najlakše dijeliti šamare “provinciji”.
Što bi zapravo trebalo napraviti? Trebalo bi još više novca uzeti državi i “Zagrebu” te usmjeriti ga prema lokalnoj samoupravi. To bi donijelo veću efikasnost i reforme. Što znači da treba provesti decentralizaciju na način da se budžeti za djelatnosti o kojima trenutačno brine države prepusti lokalnoj samoupravi. Da ona primjerice samostalno odlučuje i isplaćuje plaće u obrazovanju i zdravstvu umjesto države.
Županije, gradovi i općine bolje i efikasnije obavljaju većinu funkcija koju je centralna državna razina prenijela na regionalnu razinu, a jedan od ključnih razloga za tako nešto je najbolje poznavanje prilika na području na kojem djeluju. Trebaju im još veće ovlasti, ali i više novca i puno toga bi se promijenilo nabolje.
