Sa svojih 29 (i malo više) godina odlučila sam se ponovno vratiti u školsku klupu. Nakon što sam prije pet godina završila fakultet mislila sam da malo duže vrijeme neću biti raspoložena za dodatno (školsko) učenje. Makar, u meni je stalno tinjala želja da upišem još jedan strani jezik. Naravno, prvi i jedini izbor bio je španjolski. Engleski znam na zadovoljavajućoj razini, traume njemačkog vjerojatno nikad neću izliječiti (ha-ha), pa je tako španjolski logičan slijed događaja.
Engleski sam krenula učiti već u prvom razredu osnovne škole i kontinuirano sam ga učila do kraja fakulteta. Njemački je sasvim druga priča. Upisala sam ga kao dodatnu nastavnu aktivnost u 4. razredu osnovne škole i nikad nisam probila tu dodatnu barijeru. Nakon toga sam prvi stupanj upisala privatno u 7. razredu, da bih ga kao početni jezik dobila u prvom razredu srednje škole. Zapravo sam se deset godina muvala u tim osnovama jezika, a dok je bilo vrijeme da se to malo pojača, otišla sam na fakultet i zaboravila na njemački.
I tako su godine prošle, meni njemački nikad nije trebao i nažalost sad ga imam spremljenog u glavi u nekoj vrlo maloj ladici. Da se dogodi situacija u kojoj bi me život natjerao da živim u njemačkom govornom području, mislim da bih u kratkom roku ja to sve pohvatala. A zapravo mi njemački ni nije nešto posebno drag pa za njim ni ne žalim.
No, španjolski je druga stvar. To je jezik u kojem bih sigurno briljirala da sam ga krenula učiti u djetinjstvu. Ipak sam pogledala valjda sve meksičke sapunice koje su se emitirale od 2001. nadalje. I tako sam odlučila s novom školskom godinom sjesti u školsku klupu i naučiti taj španjolski kako treba. Za sad je to na razini osobne satisfakcije, ali tko zna kad će mi u životu zatrebati.
