Vijest o rafalnoj pucnjavi u romskom naselju Parag u Trnovcu kod Nedelišća odjeknula je ovog tjedna širom cijele Hrvatske. Slile su se u romsko naselje sve nacionalne kamere i svi listovi. Oglasili su se i političari koje se preko medija nadmeću, a to njihovo nadmetanje izgleda smiješno u oku promatrača. Zaista nije vrijeme za skupljanje političkih poena. Pogotovo ne na problematici s romskom nacionalnom manjinom u Međimurju čija je problematika puno dublja i šira nego što se to čini nekome tko na to gleda iz centra Zagreba.
Po ne znam koji put, ponovno se pokazalo da se mora dogoditi, nažalost, tragedija da bi se neki slučaj ili problem ozbiljno shvatio. Da, zaboravila sam napomenuti da se romska naselja posjećuju samo tik pred izbore kada su političarima potrebni glasovi i potpora.
Već je prosvjed Želim normalan život pokazao koliko je situacija uzavrela, no nekog većeg pomaka od onda nije bilo. Isto kao i sada pojavile su se kamere i o tome se pisalo i izvještavalo, a nakon toga zamor. Organiziraju se vijeća za prevenciju, no čini se da nedostaje konkretnih koraka. Pravo je pitanje ima li političke volje i tko će to biti da se riješi ili barem poboljša stanje u Međimurju?
Nikada neću zaboraviti svoj prvi odlazak u romsko naselje. Na ulasku u selo oko nas odmah su počeli okupljati Romi, a u pozadini drvena baraka iz koje viri najmanje šestero djece. Bila je zima, a drvena vrata imala su rupe kroz koje su djeca gledala. Drvena baraka od nekoliko kvadrata samo što se nije srušila, nisu imali vode, struje, a ni toalet gdje bi obavljali nuždu. Neka su djeca već bila i starija, pa onda pretpostavite kako im je obavljati školske zadatke u takvim uvjetima. Tu sliku drvene barake i djece koje iz nje vire ne mogu ni danas zaboraviti i vjerojatno će me pratiti cijeli život.
