Jednog ožujskog jutra, dok sam ispijala prvu jutarnju kavu i prozujala kroz društvene mreže naiđem na vlastiti članak objavljen na jednom srpskom portalu. Riječ je bila o ljubavnoj priči Marike Kordiš, koja se sa svojim partnerom u poznim godinama upoznala preko društvenih mreža te sada zajednički žive u Švedskoj.
Članak je bio objavljen bez navođenja izvora i linka na izvor. Naravno, pokušali smo ih kontaktirati i ukazati im na pogrešku za koju smo “naivno” vjerovali da se dogodila nepažnjom onoga tko je stavio taj članak na portal. No tu smo naišli na prvi problem. Stranica ima samo svoju mail adresu preko koje se može kontaktirati odgovorne osobe. Naravno, poslali smo im sve opisano, no odgovora do danas nismo dobili. Niti je članak bio nakon toga obrisan, niti su dodali izvor. Samo ispod kategorije autor više ne piše Ivana, kao što je to bilo prvobitno napisano.
Nije to bio prvi slučaj krađe, slično se dogodilo i u siječnju 2019. godine, no tada na jednom bosanskom portalu. Tada je na moju fotografiju prvog snijega u Železnoj Gori osvanuo članak na spomenutom portalu pod nazivom Livnu u pomoć stiže vojska i FUCZ. Da stvar bude još ironičnija, na spomenutoj fotografiji uslikala sam auto svog oca koji je na bosanskom portalu “postao” vojni džip.
Ovi primjeri samo su jedni u “moru džumbusa” koji trenutno vlada i koji pokazuje do kojih razmjera sežu krađe tekstova i fotografija putem interneta, nažalost.
Situacija je puno gora u Srbiji i BiH, odakle dolaze ovi primjeri. Kod nas u Hrvatskoj postoji barem toliko profesionalnosti pa se stavljaju linkovi na izvorne članke, a za fotografije se pita medijsku kuću ili autora fotografija mogu li se fotografije ustupiti. To je neki minimum pristojnosti kao novinara i kao čovjeka.
