Dubravko Costa Balent iz Goričana agilni član Planinarskog društva Bundek poslao nam je reportažnu ispovijest kako je njihov član, dugogodišnji blagajnik ovog društva osvojio vrh Triglava 2864 mnv. Inspirativni doživljaj i opis uspona nazvao je „Snovi služe da bi se ostvarivali ili kako smo pomogli slijepom planinaru Stanku da se popne na Triglav. I onda kad izgledaju nemoguće i onda kad streme u nebeske visine…”. Prenosimo ga u cijelosti:
“Stanko Nemec je planinar, naš dragi prijatelj i član Planinarskog društva Bundek iz Murskog Središća već 20 godina, odnosno, od samog osnivanja društva. Prije nekoliko godina je, na žalost, ostao bez vida. No nije ostao bez volje, želje i snova. Jedna od njegovih najvećih želja bila je popeti se na Triglav.
Nastavio je planinariti sa svojim društvom, a naš vodič Zlatko Mihocek je, kako bi pomogao prijatelju u nevolji, završio obuku za vođenje osoba s invaliditetom u planinu, s posebnim treningom za vođenje slijepih osoba. I tu počinje njihovo druženje i suradnja. Počelo je s jednostavnijim izletima da bi krenuli i na zahtjevnije uspone, pa su tako uspješno izvršili uspon i na Dinaru, na Pelješac na Svetog Iliju, na Kom, najviši vrh otoka Korčule i druge vrhove. Želja da se popne na Triglav je stalno jačala i odluka je pala da se taj uspon svakako isplanira i izvede. Ta želja je postojala godinama, ali bi se uvijek nešto ispriječilo. Ili loša prognoza, ili Stankova ozljeda koljena… I onda je pala odluka da se ove godine svakako popnemo na Triglav.
Odabran je termin početkom 9. mjeseca, odrađeno nekoliko treninga na Ivanščicu po raznim stazama gdje su i drugi članovi ekipe vježbali vođenje Stanka po zahtjevnim terenima i dobili osjećaj za izbjegavanje prepreka i vođenje osobe koja ne vidi. Nakon toga odrađen je još i trening uspon na Izvor Mure i još više, i sve je bilo spremno za ekspediciju na Triglav. Odabrani su srijeda i četvrtak, 4. i 5. rujna 2019. godine, radni dani kako bi se izbjegla gužva koja vlada na Triglavu.
Skupila se ekipa u sastavu Zlatko Mihocek, Sonja Vršić, Renato Pahor, Kruno Petričević i Dubravko Balent – Costa. Išlo bi nas puno više, ali zbog odabira radnih dana usred tjedna mnogi nisu mogli na žalost s nama. Prognoza za taj tjedan nije bila obećavajuća, no pokazalo se da je odluka ispala dobra, a sreća ionako prati odvažne i hrabre, pa nas je nebo nagradilo s dva predivna dana, što nam je taman trebalo da bi uspjeli u svom naumu.
Krenuli smo u srijedu rano ujutro u 5,30 , u 9 sati bili smo u Rudnom polju i krenuli prema domu na Planiki. Prvobitno je bio zamišljen uspon do Kredaricei onda od Kredarice na vrh, ali je dogovorom vodiča na terenu, zbog informacije da su tjedan dana prije obnovljene sajle od Planike prema vrhu, ipak odabran taj put kao prikladniji i sigurniji Stanku za njegov uspon. Nakon 8 sati hoda oko 17 sati stigli smo do doma na Planiki, smjestili stvari, uživali na suncu, nešto malo pojeli i dogovarali se za sutrašnji uspon. Stanko je bio umoran pa je rano otišao na spavanje. Ostatak ekipe u domu se još malo družio, okrijepio i dogovarao za finalni dan.
U četvrtak smo ustali rano, puno prije izlaska sunca kako bi s izlaskom sunca bili spremni za uspon na vrh Triglava i imali dovoljno vremena za spuštanje natrag do kombija u Rudnom polju.
Da se ne zavaravamo, nikome od nas nije bilo svejedno i svi smo strepili od tog uspona, priznali mi to ili ne… No, naš Stanko je fantastično hodao, imao u nas 100% povjerenja, izdržao sve i ispenjao cijeli ovaj put bez straha i bez problema, pa smo bili sigurni da će se isto tako popeti i na sam vrh. S obzirom na to da smo nosili hrpu opreme i užadi i karabinera i spravica za osiguravanje bili smo opterećeni teškim ruksacima iako smo višak stvari ostavili u domu do povratka. Uspon na vrh išao je bez problema, Zlatko je vodio Stanka za ruku sigurnim koracima preko klinova, kamenja i stijena, stavili smo mu penjački pojas i dodatno još pojas za prsni navez i stalno ga imali osiguranog gurtnama i užadi mada je Stanko hodao tako sigurno da osiguranje u nijednom trenu nije zatrebalo. Na usponu je bila velika gužva i stalno smo se mimoilazili s ljudima i puštali one brže naprijed, bilo je jako puno stranaca, Čeha, Nijemaca, Austrijanaca, Poljaka i svi su se čudili što vide slijepog planinara i još više su se čudili kao on brzo i sigurno hoda. Tapšali Stanka i nas po ramenu i bodrili nas, poželjeli nam sreću i siguran uspon.
Kad smo došli na vrh sreći nije bilo kraja, a da veselje bude još veće, na vrhu su bila dva harmonikaša i vesela ekipa koja je slavila neki rođendan pa kad su vidjeli našeg Stanka zasvirali su i zapjevali za njega. Grlili smo Aljažev stup sa suzama radosnicama u očima, bilo je tu svega, veselja, ponosa, euforije… Neki su i zapjevali i zaplesali. Nakon fotografiranja znali smo da slijedi najteži dio, sigurno se spustiti do doma na Planiki i nakon toga do Rudnog polja. No, kako smo se sigurno popeli tako smo se sigurno i spuštali, osiguravali smo Stanka, pravili sidrišta za slučaj proklizavanja i držali ga stalno na sigurnom užetu, mada to njemu stvarno nije trebalo jer je hodao bolje i sigurnije od nas koji vidimo…
Najgore je bilo na nekoliko mjesta gdje je bio sipar i bilo je jako sklisko, no i to smo prošli bez većih problema. Spustili smo se do doma na Planiki, pokupili višak stvari i odmah krenuli prema Rudnom polju. U Vodnikovom domu smo napravili pauzu za ručak i brzo produžili prema Rudnom polju. Znali smo da nas čeka još dugi i opasan put prema dolje jer ima puno korijenja po stazi i kamenja za koje Stanko može zapeti. A dovoljan je samo jedan krivi korak da noga strada… Čak i onima koji vide. Spuštanje do Rudnog polja nije bilo nimalo lako. Bili smo opterećeni teškim ruksacima i već pomalo iscrpljeni od hodanja i uspinjanja dva dana, no volje i energije nije nedostajalo. Nismo se prepuštali euforiji, koncentracija je do zadnjeg trena bila maksimalna. Do kombija smo stigli u 21 sat navečer po mrklom mraku kroz šumu s čeonim lampicama, iscrpljeni totalno, ali srca nam prepuna radosti i ponosa zbog ovog uspjeha.
U ta dva dana hodali smo ukupno 23 sata s teškim ruksacima, prošli smo 33 kilometra i popeli se i spustili više od 2000 metara… Tek drugi dan nakon prospavane noći shvatili smo svu veličinu i težinu našeg pothvata i nazivali jedni druge i čestitali si, a naročito našem Stanku…Ja sam pregledavao fotke cijeli dan sa suzama radosnicama u očima…
Hvala svima na podršci i pomoći… Mi smo još uvijek svi pod dojmom i prepuni emocije i teško je suzdržati veselje i emocije… Nadam se da će ovakvih uspona biti još i više… Hvala vam svima, dragi ljudi na porukama podrške i čestitkama… Nakon svega obratite pažnju što piše na majicama našeg Stanka i njegovog vodiča Zlatka: „Nemoguće je mišljenje, a ne činjenica!“ I zato pazite što sanjate i želite… Jer bi vam se moglo ostvariti… A naš Stanko već sanja i želi neke nove uspone… Samo neka se malo oporavi i odmori, a njegova ekipa će mu sigurno to pomoći i omogućiti…
tekst i foto: Dubravko Costa Balent
