Sve je bilo spremno za još jedno nezaboravno ljetovanje u Dubrovniku. Prije puta, 13-godišnji Arian još je samo htio posjetiti svog prijatelja u Selnici koji je slomio prste na nozi i odigrati nekoliko igrica s njime budući da se neće vidjeti neko vrijeme.
Otac Dino Brković, u želji da udovolji svom sinu Arianu, upalio je crvenu Toyotu i tog petka, 26. srpnja, nešto prije podneva uputio se iz Čakovca prema Selnici do koje nažalost nisu stigli. Međutim, oko 11:34 rutinsku vožnju oca i sina, na državnoj cesti između Žiškovca i Štrukovca, frontalnim sudarom zaustavio je automobil Jeep poljskih turista u kojem je bila četveročlana obitelj. I počela je velika životna drama mlade čakovečke obitelji, jer su oba tata i sin, s ozljedama opasnim po život završili u našoj bolnici.
Umjesto na moru, otac i sin završili u bolničkom krevetu
Najteže je prošao sin Arian koji je zadobio puknuće slezene i crijeva, slomljena mu je ključna kost te dva prsta lijeve ruke. U petak i subotu bio je životno ugrožen, ali sjajnim operativnim zahvatima čakovečkih liječnika spašen mu je život. Dobro se i uspješno oporavlja, no ostao je bez slezene i 5 cm tankog crijeva. Uvijek dobre volje, kaže da ga sada najviše brine slomljena ključna kost, jer je aktivni košarkaš i ne može bez treninga i utakmica. Bolničke dane krati mu i mama Martina, ali i brojni mali prijatelji koji ga posjećuju.
Kako doznajemo, iako je Arianovog oporavak super krenuo, stigle su određene komplikacije zbog kojih je morao pred nekoliko dana opet na operacijski stol. Situacija je stabilizirana i nadamo se da više neće biti sličnih situacija kako u njegovom daljnjem bolničkom liječenje, tako i nakon toga kod kuće koje će još jedno vrijeme potrajati.
U nesreći je inače teško ozlijeđen i otac Dino koji je zadnja tri bolnička dana proveo u sobi zajedno sa sinom. On pak je zadobio prijelom prsne kosti, puklo mu je rebro i sav je natučen.
Obitelj Brković, koja je srećom i sjajnim liječničkim intervencijama ostala živa, posjetili smo u u našoj bolnici (Arian je nekoliko dana poslije nažalost morao na još jednu operaciju i opet na Odjel intezivne njege op.a.), jer lijepo je čuti da se nakon svega otac i sin zajedno u sobi dobro oporavljaju iako su rane svježe i tek trebaju zacijeliti.
– Ja sam danas otpušten iz bolnice, ali ne želim ići kući, ne želim se vratiti u normalan život jer je to šok (otišao je ipak u četvrtak poslijepodne op.a.). Jednostavno mi se ne da vratiti u rutinu, rekao nam je tata Dino koji je još uvijek u svojevrsnom šoku, ali je s nama podijelio sav taj užas nesreće iz kojeg su izvukli živu glavu.
– On je s tim Jeepom krenuo na mene, pretječući u nepreglednom zavoju kamiončić od tone s ceradom. Samo je izletio, ja sam vozio svojih 70 km/h. Vidio sam ga i skrenuo sam na polje da ga izbjegnem. On, umjesto da nastavi svoje prestizanje, isto je skrenuo u polje i udario direktno u mene. On je u principu mene morao izbjegavati sa unutarnje strane, a ja bih prošao s vanjske i bilo bi bilo u redu s eventualno slomljenim retrovizorima ili manjim ogrebotinama. Ja ne znam zašto je on mene išao izbjegavati okolo.
Ovako, jedva su svi izvukli živu glavu. U sekundi sve se preokrenulo i umjesto na plaži u Dubrovniku, završili su na Odjelu intenzivne njege čakovečke Županijske bolnice u borbi za život.
“Boli, tata, boli…”
Posebice je teško stradao 13-godišnji Arian kojem su liječnici naše bolnice doslovce spašavali život.
– I sada smo tu gdje jesmo, na intenzivnoj s kateterima i sto cijevi u nama, polomljeni, u bolnici s neizdrživim bolovima, pod tabletama, mogli smo ležati samo na leđima.
A radi čega, radi nekoga kome se žurilo, ljut je i ogorčen Dino Brković.
Auto mu izgorio kao i sve stvari u njemu, odšteta, kaže, bit će mizerna, iako je to u ovom trenutku najmanje važno, jer najvažnije je da su ostali živi. Svjestan je kako će vrijeme zaliječiti rane te da će sve doći na svoje, no nije lako.
No, teško se riješiti slike nesreće, krša i loma a najviše sinova zapomaganja teško.
– Nismo svijest izgubili, ni ja ni Arian. Sin se samo derao “boli, tata, boli”, počeo sam ga smirivati, “sine, jedino je bitno da izađemo iz auta” budući da sam već vidio kako se počelo dimiti. Vrata su bila zakrčena jer smo zarovali u zemlju. Nažalost, ne sjećam se lica ljudi koji su nam prvi pritekli u pomoć i ne znam kome zahvaliti.
Sjeća se kako nije mogao hodati i doći do sina već da je pao kraj auta. Srećom, ljudi su i njega izvukli iz auta i odnijeli ga na sigurnu udaljenost.
– I onda ta panika. Auto je počeo gorjeti, svi su se derali oko nas, trčali gore dolje.
Hitna je došla na teren i naravno, nije znala tko je najteže stradao. Zna da su prvo došli do Poljaka koji su svi redom izašli iz automobila i šetali okolo, a on se nije mogao zaderati i pozvati ih. Srećom, ubrzo su hitnjaci” shvatili situaciju i posvetili su Arianu i njegovim ozljedama.
– I ja sam vozač i znam da se ne pretječe onako kako je on to napravio. To se tak ne radi, to je čista žurba, to je neoprez i zato sam ljut. Tak se ne vozi. On je vozio kao da se radi o njegovoj lokalnoj cesti po kojoj ide svaki dan na posao i koju zna u dušu, sipao je ogorčeno otac iz sebe, pravdajući se između ostaloga i doživljenim šokom.
Čuo je kako su Poljaci izrazili želju da im se ispričaju i ništa dalje, ništa službeno. Uostalom, kaže, to mu baš i neće ništa pretjerano značiti, naročito sada kada gleda sina u bolovima pitajući se hoće li i dalje moći igrati košarku, te koliko će mu zadobivene ozljede otežavati život koji je tek pred njim.
U međuvremenu je razgovarao i s odvjetnikom koju mu je rekao kako se tu radi jednostavno o krivoj procjeni u tom trenutku. Navodno, poljski vozač još nije priznao krivnju, bez čega ne može natrag u svoju zemlju, iako nije u istražnom zatvoru, nakon što je jedno vrijeme bio uhićen od strane naše policije.
Policija će automatski pokrenuti postupak, no pita se tko će nadoknaditi njegovom sinu upropaštene ljetne praznike, svu onu bol i muku. Tko i kako će mu otkloniti strah od, ne daj Bože, nove strahote na cesti.
Zahvala svima koji su im pomogli
Obitelji Brković ovim putem zahvaljuje svima koji su im pomogli u najstrašnijim danima njihova života. Od ljudi koji su iz izvukli iz automobila, preko djelatnika Zavoda za hitnu medicinu, pa do doktora, medicinskih sestara i fizioterapeuta, za koje ne znaju kojim bi im riječima zahvalili za njihov rad, požrtvovnost i ophođenje.
DORH je inače krajem tjedna objavio optužnicu koju je podigao protiv poljskog vozača, a taj članak možete pročitati OVDJE.
