Već poznata međimurska multimedijalna umjetnica Kristina Pongrac iz Donje Dubrave uistinu kvalitetno artistički raspolaže svojim vremenom i duhom.
Teško ju je svrstati u jednu ili nekoliko tehnika umjetničkog izražavanja i stvaralaštva.
Završila je dizajn unutrašnje arhitekture u Graditeljskoj školi Čakovec i diplomirala je primijenjenu umjetnost na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Dugi niz godina aktivna je na međimurskoj umjetničkoj sceni pa će nam u intervjuu približiti gdje je i što je zapravo umjetnost u Međimurju.
Kristininu novu aktualnu izložbu Strategije u pijesku i alternative u izložbenom salonu Muzeja Čakovec možete pogledati svakim radnim danom od 10 do 20 sati. Izložba je postavljena do 28. kolovoza.
– Koliko dugo ste radili na konceptu izložbe i otkud primarna inspiracija?
– Inspiracija se nadograđuje godinama poput nekog stabla ili ekosustava. Neki radovi su nastajali impulzivno, a neki su građeni tijekom određenog vremena. Upravo od najranije dobi fascinirana sam prirodom te njenim živim svijetom i u njoj nalazim makroapstrakcije koje se mogu razaznati u mojim radovima.
To mi je zasigurno pružila rijeka Drava i njene šume od kojih sam doslovno udaljena 5 minuta pješice. Koncept izložbe rođen je u procesu nastajanja radova – 4 mužara, Outside the box, Home in comfort i The matter of life. Nakon posljednjih dviju samostalnih izložbi Mikrokrajolici – transplantacije života i Mladi krumpir na ovoj sam htjela pokazati radove koji se bave ekološkim pitanjima, poetikom prirode i suživota s njome, ali isto tako i života sa samima sobom.
Te teme predstavila sam klasičnim likovnim medijem – grafikok, ali isto tako i suvremenim umjetničkim medijima u formi autonomnih, ali i utilitarnih djela – objektima, statičnim i interaktivnim instalacijama te uporabnim predmetima.
– Kako gledate općenito na slobodan prostor vezan za Međimursku županiju i suvremenu umjetnost? Gdje se može poraditi i ima li prostora za inovativne umjetničke prakse na našim prostorima?
Mnogo faktora utječe na izvedbu bilo koje umjetničke prakse, a u likovnoj suvremenoj umjetnosti mislim da je to ponajviše otvorenost okoline prema novim unikatnim i inovativnim izričajima, koji su izvan ustaljenih tehnika i tema. Mislim da se otvorenost suvremenoj umjetnosti može postići kontinuiranom edukacijom i upoznavanjem novih sadržaja, građenjem publike i korisnika. Za to su potrebni medijski i izlagački prostor, prostor koji će pružati kontinuirana iskustva pobuđivanja svih osjetila i misli – autonomni dom umjetnosti koji će se bez povlađivanja baviti suvremenim umjetničkim izričajem, njegovim autorima i predstavljanjem istih.
Mislim da su mogućnosti za razvoj takvog prostora brojne, a Međimurje, osim što ima već sad uspješne umjetničke programe i autore, također je i na sjajnoj poziciji iz koje radimo odlična umrežavanja s drugim gradovima i državama. No, nije samo prostor za izlaganje važan u suvremenoj umjetnosti, već i za umrežavanja i rad, a naposljetku i prostor gdje te umjetničke produkte skladištiti, ponuditi i prodati kao kod svake gospodarske grane. Većina autora radni prostor ima u svom domu, no ima ih još mnogo koji nemaju te mogućnosti, a kronični nedostatak fiksnog prostora suradnje i umrežavanja umjetnika nas sve kači. U Međimurju nema takvih prostora zbog čega je i razvoj cijele umjetničke scene otežan.
Nadam se da će naredno vrijeme ispoljiti inicijativu za takav jedan dom koji će se baviti profesionalnom umjetničkom sferom i davati potporu okoline jer iz umjetničkog djelovanja i proizlaze svakodnevni produkti koji nam obogaćuju život, pa i predstavljaju naš identitet.
Ostatak intervjua pročitajte u 1404. broju Međimurskih novina koje su od danas u prodaji!
Foto: Sven Tomašić
