Oduvijek se zna da je školovanje i odgoj djece najvažniji zadatak svakog roditelja. Barem je tako već stotinu godina. To ima svoju cijenu, no ne onu kakvu biste pomislili. Ne radi se o novcima, nego o društvenom pritisku.
Prije stotinu godina obrazovan je bio onaj koji je znao čitati i pisati, a ako je imao i zanat, to je bilo već nešto. Biti inženjer ili liječnik u to doba značilo je doslovno biti bogat.
Prije pedesetak godina počela se nazirati velika pukotina u sustavu obrazovanja, više nije bio dovoljno dobro završiti osnovnu i srednju školu i zanat za siguran i dobro plaćen posao. Oni koji su otišli u inozemstvo radili su mahom uprave takve teške poslove.
Danas više nije dovoljno dobro završiti osnovnu školu, srednju školu ili neki studij u rangu fakulteta.
Danas je roditeljski ideal da mu dijete doktorira na nekom od važnih područja i zaposli se u dobro plaćenoj ustanovi, po mogućnosti tamo gdje će moći napredovati.
Sutra, a to sutra počinje već danas, roditeljski ideal će biti da mu dijete doktorira i nastavi postdoktorske studije prema afinitetu i znanstvenom interesu kako bi postalo vrstan u svojoj profesiji i napokon među najboljima na svijetu. Znanje više nije dovoljno, treba nešto više, biti izvrstan.
No da bi to postalo, dijete mora biti dio neke znanstvene zajednice istraživača bilo u teorijskoj, bilo u praktičnoj profesiji, mora znati surađivati i komunicirati s ostatkom svijeta. Svi oni koji misle da je to lako, varaju se, emocionalnu inteligenciju i potreba znanja nije lako steći.
Kad smo tako lijepo na brzinu pobrojili stotinu godina napretka u onome što zovemo školovanje, postavlja se jedno nadasve praktično pitanje za Međimurje.
Što učiniti s roditeljima koji ne odgajaju svoju djecu i ne potiču na školovanje? Ili još gore, djeca im napuštaju čak i osnovnu školu? Nisu li ti roditelji onda socijalni neprijatelji ove države i društva i ne zaslužuju li kaznu da im se djeca oduzmu i da im se organizira dostojna obrazovna skrb, pa makar u institucijama kojih nemamo zato jer državu već godinama nije briga.
Postavlja se i pitanje što su ravnatelji škola koji dozvoljavaju da im učenik prekine školovanje? Žrtveni jarci, mučenici ili javne štetočine? Što su političari koji to ne žele vidjeti?
