Hoće li Milanović opravdati “second chance”?

Što je presudilo da je novi predsjednik RH Zoran Milanović prešao brojku od milijun glasova birača, dok to nije uspjelo njegovoj protukandidatkinji Kolindi Grabar-Kitarović? Kao što sam već ranije napisao, Zoki je prema mom mišljenju, oduvijek bio favorit protiv Kolinde, bez obzira na to što govorili politički analitičari, dok bi sa Škorom imao puno više problema u drugom krugu. Aktualni vrh HDZ-a dobro zna zašto, primjerice, Škoro nije mogao biti njihov kandidat i tako je otvorio prostor krajnjoj desnici da jedino stane iza njega. Dobro je da se to dogodilo jer naša krajnja desnica je ona koja već živi na račun države. Živi na račun prošlosti i želi obračune s “fantomskim” prijetnjama poput “Jugoslovena i komunista” kako bi zadržali ili dobili nove državne beneficije. Takvi isključivo žele profitirati na povijesnom revizionizmu, te nikako nisu neka poželjna “treća opcija”, niti nimalo dobra tzv. desnija alternativa HDZ-u.

S obzirom na to da “desničarska ekipa” zahvaljujući tome što je preuzela neke lokalne televizije koje su vidljive u većem dijelu zemlje, već neko vrijeme bilda svoje pozicije, ulazak Škore u drugi krug izbacio bi ih u potpuni politički mainstrea, s prijetnjom da se još više prikopčaju na državne i lokalne proračune. To bi bilo pogubno za bilo kakve promjene prema modernijoj demokraciji i liberalnom tržištu njemačkog ili austrijskog tipa za kojima ionako kaskamo.

Stoga bi svaki birač koji je zaokružio Kolindu Grabar-Kitarović u drugom krugu trebao  poštovati odluku demokratske većine, a nikako prizivati ono što se srećom nije dogodilo. Posebice jer ona dolazi kao poruka i želja za promjenama u društvu, od većine birača velikih gradova i progresivnijih dijelova Hrvatske (Istre, Primorja i sjevera Hrvatske, među kojima je i Međimurje). Iz dijelova zemlje u kojima nema “velike države” (osim Grada Zagreba i Holdinga) i radne navike i želja za razvijenijom i tolerantnijom Hrvatskom, puno su sličnije društvima i državama koje nam, unatoč svim problemima i izazovima s kojima se susreću i dalje mogu biti samo uzor. To su ona društva i države u koju najčešće odlaze mnogi naši ljudi u želji za boljom zaradom i kvalitetnijim životom.

Ne bi trebali biti slijepi pored zdravih očiju i ne vidjeti u čemu Hrvatska griješi. Nadamo se da to neće biti ni novi predsjednik Milanović koji se inače nije previše iskazao kao premijer. Imao je veliku podršku da pokrene reforme, da prvenstveno smanji broj uhljebljenih u državnim i javnim službama i tvrtkama, da liberalizira i pokrene gospodarstvo. Bez obzira na to što se predstavlja kao liberal, a ne socijal-demokrat, to nije učinio.

Nažalost, kad je došla kritika medija na njegov račun i prema njima nije imao milosti. Povećao je PDV na 25 posto, što je dovelo na rub većinu tiskanih medija, posebice lokalnih i time snažno doprinio razvoju nekvalitetnog novinarstva. Taj višak novca koji je u državnu blagajnu došao od medija koji su na tržištu, usmjerio je prema “medijima i blogerima civilnog društva”, koji nisu na tržišta i koji ga ne kritiziraju.

I ne samo to, donijete su rigidne izmjene Kaznenog zakona koje su u strah natjerale brojne novinare i urednike, posebice koji se bave istraživačkim novinarstvom i korupcijom, koje je nažalost proveo i sadašnja njegova “desna ruka” Orsat Miljenić. Posljedice toga, novinarska struka itekako osjeća u zadnje vrijeme, posebice u vidu brojnih tužbi sudaca i drugih “osramoćenih”.

Milanović je u protekloj kampanji najavio da je vrijeme za normalnu Hrvatsku, svih njenih građana. I zaista je vrijeme za tako nešto. Kome to smeta i ima s tim problema, ima problem sa samim sobom.

Međutim, takva Hrvatska trebala bi biti puno liberalnija i slobodnija, nego je to bila za vrijeme kada je on bio premijer. Nije bila toliko koruptivna kao za vrijeme nekih HDZ-ovih vlada, ali nije bila ni antikoruptivna i stoga je šteta što se Milanović nije spustio “prema narodu” i posjetio “protukandidata” Darija Juričana “u šatoru” ispred Holdinga. To bi bila izvrsna poruka novog smjera. Po tom pitanju nije napravljeno ništa pa niti dovršeno ono što je trebalo brzo dovršiti u započetim pravosudnim procesima, kad je on bio premijer i zbog čega su se birači najviše razočarali u lijevo-centrističku vlast.

Birači su Milanoviću dali drugu šansu na funkciji koja nema velike izvršne ovlasti kakve su bile ranije, ali s nadom da može biti korektiv i da će se barem založiti za pokretanje društvenih procesa koje je propustio napraviti. Ostaje za vidjeti hoće li ovaj put opravdati povjerenje, okružiti se zaista stručnjacima kao što najavljuje, za razliku od velikog broja političkih aparatčika koje je imao u Vladi, i zaista pokrenuti Hrvatsku u pravom smjeru prema zemljama koje su nam i dalje samo uzor.

Ostavi komentar