Postoje prekretnice u razvoju Međimurja. Razdjelnice, kao stup graničnik novog doba. Kraj devedesetih s rušenjem nekadašnjih velikih firmi označio je kraj razdoblja starog načina života: muževa na domaćoj ”baušteli” i žena čuvarica kuće i švelja u nekoj tekstilnoj “fabriki”.
Bio je to i kraj načina egzistencije: – “s jednom nogom u tvornici, a drugom na zemlji”. Drugačije radno vrijeme i pristup poslu u novom društvenom i gospodarskom sustavu dokrajčili su taj način života. Sljedeća dva desetljeća u ovom stoljeću obilježila je borba za egzistencijalni opstanak. U tržišnom pročišćavanju svašta je izgorjelo, ali i novoga se rodilo. Od uvoza stranih radnika do rasta plaća.
Međimurcima se dogodila još jedna značajna promjena. Otkrili su ljepotu dokolice. Čakovec je dobio špicu na kojoj se ritualno ispija kavica u društvu. Međimurci putuju kao nikad, ali ne samo kao radnici na gradilišta, već kao turisti na daleka odredišta. Učlanjuju se u klubove i udruge. Prestali su se sramiti sebe i svojega govora. Raste im samosvijest. Počeli su se cijeniti, pisati i objavljivati knjige.
Od konzumera, postaju stvaratelji kulturnih sadržaja. Jedna generacija prerezala je tradiciju svojih očeva – da se djeci čim prije stavi kruh ruke, nauštrb visokog obrazovanja. Podmetnula je leđa i svoju djecu poslala u svijet visokog obrazovanja.
Tako je Međimurje u ovom stoljeću dobilo novu generaciju koja se ostvaruje uspješno, ne samo u biznisu, već i u kulturi.
Međimurje ima svoje glazbenike, plesače, glumce, pjevače, književnike. Mjuzikl Zlatni cinkuš je trenutak koji je na simboličnoj razini označio početak novog međimurskog trenda. Njegovi tvorci možda nisu ni svjesni značaja svog pothvata, šireg od same predstave, koju je publika prigrlila punim srcem. Veličina Zlatnog cinkuša je u tome što je na svjetla pozornice iznijela sve vrste umjetničkog stvaralaštva koje djeluje u Međimurju: od svirača, plesača, pjevača, dirigenta, glumaca, stručnjaka za ton, rasvjetu, video, kostime do scene. Svojim djelom pokazali su nam da su Međimurci iza sebe ostavili status “šljakera”. Sto godina od velike skupštine za nacionalnu emancipaciju i pravo Međimuraca na vlastiti razvoj, uspjeli smo u tome.
