Svi znamo da u današnjem društvu postoje dvije stvarnosti – ona uživo i ona na društvenim mrežama. Ako nemaš profil na Facebooku ili Instagramu, malo je reć’ da si čudak. Ili genijalac. Ovisno s kim razgovaraš o tome. Profil o tebi govori sve. Otkriva tvoje afinitete, strasti, s kim si prijatelj, koliko si puta jednu te istu haljinu imala na svadbi… Stvara o tebi sliku. Naravno, uglavnom ne realnu.
Na društvenim mrežama želiš stvoriti čim idealniju sliku o sebi. Tko želi staviti fotku na kojoj je čudan/ružan/debeli. Nitko. Barem ne u našoj generaciji. Ona malko starija generacija ne štuje društvene mreže na isti način. To možete primijetiti po profilnim slikama koje su mutne, di se vidi podbradak i obavezno je stavljen okvir da si antivakser ili da si cijepljen. Da odmah svijet vidi u kojem si klubu.
Profile često koriste i poslodavci. I već se tu o tebi stvara određena slika. Koje stranice lajkaš, jesi li u političkoj stranci, imaš li čudan smisao za humor i slično. Iako to uopće ne mora biti realnost, prvi dojam je tu. I sad postoje dvije vrste ljudi – oni koji se grčevito trude imati čim bolje spimpani profil, da sve bliješti koliko si divan i krasan ili oni koji o tome uopće ne mare. Oni koji ništa ne objavljuju su već polupsihopati (ha-ha).
Parovi, koji svako toliko stave barem 50 storyja na dan, što rade, gdje su, Maldivi, pijesak, kokteli, koliko su puta oprali veš i slično, jednostavno vole da ih se vidi. Kako se oni vole. Sve pršti od ljubavi. A gdje je idila kad se ugasi kamera? To neka svatko prosudi za sebe. Ništa ja ne kažem, teško je odoljeti kad neka slika baš lijepo ispadne. Treba to objaviti, no u kojoj mjeri?
