Ovih dana, kao čista pozitiva i suprotnost svemu što inače zamjeramo javnom sektoru, odjeknula je vijest da je jedan hrvatski grad postao potpuno transparentan budući je aplikacijom dostupnoj na internetu omogućen uvid svima u trošenje proračunskog novca. Građani tog grada od sada mogu jednostavnom pretragom vidjeti kamo je netko od zaposlenika gradske uprave službeno putovao i koliko njihovog novca je na to isto putovanje potrošeno, kao i kolika je njegova plaća. Transparentnost je tako ovdje podignuta na najvišu moguću razinu, pa građani tako mogu saznati koliko lokalna samouprava troši na ručkove, večere i različite reprezentacije i to s podacima i kome je proračunski novac uplaćen u te svrhe. Bjelovar je time postao presedan u transparentnosti i otvorenosti prema građanima, a njegov gradonačelnik pokazao je da nije lokalni šerif, nego odgovoran menadžer javnog novca.
Hrvatska ima ukupno 555 jedinica lokalne samouprave, od čega je 428 općina i 127 gradova, plus 20 županija. Ukupno 575 javnih proračuna, a tek za jedan grad u cijeloj plejadi jedinica lokalne samouprave građani mogu vidjeti kako se njegov proračun prazni i u koje svrhe na apsolutno transparentan način.
Možemo li zamisliti da se ista razina transparentnosti počinje provoditi i kod nas u Međimurju? Za većinu svih lokalnih šerifa potez bjelovarskog gradonačelnika može izazvati samo šok i nevjericu, s nadom da će ta ista transparentnost pasti u neki drugi plan i zaborav i da se neće vršiti pritisak i na naše lokalne čelnike da postupe na jednak način. Je li moguće da lokalni čelici doista prikazuju plaće svih zaposlenih u našim jedinicama lokalne samouprave, umjesto da po sjednicama općinskih vijeća napadaju oporbene vijećnike koji traže javnu dostupnosti tih istih podataka?
Svjedoci smo da često niti imovinske kartice lokalnih moćnika nisu točno ispunjene, a za ono što posjeduju i koriste u svakodnevnom životu često nemaju neke javno prezentirane dokaze na koji način su došli do te imovine. Kako bi bilo kada bismo znali koliko je točno isplaćeno određenoj građevinskoj tvrtci u određenom vremenskom periodu koja je, primjerice, obnavljala neku gradsku prometnicu? Ili koliko lokalna samouprava troši na leasing vozila? Pri čemu se uopće ne mora raditi o milijunima kuna, jer se novac zapravo mnogo lakše “zamračuje” s manjim iznosima za koje često nije potrebna dozvola gradskog ili općinskog vijeća za trošenje, već odluka o trošenju spada u propisima definirane iznose od nekoliko desetaka tisuća kuna po određenom projektu ili događaju za koji pravo ima samostalno odlučivati sam lokalni šerif.
Zanimljivo bi, stoga, bilo vidjeti koliko lokalna samouprava troši na određene vanjske usluge i s kime se sklapaju ugovori manjih vrijednsti, koga se u tom cijelom procesu protežira i kome se netransparentno omogućuje da putem ortačkog kapitalizma živi na račun poreznih obveznika, a da nije zaposlenik grada niti su građani uopće obaviješteni da grad s njime posluje. Imaju li lokalni čelnici hrabrosti pred svima prikazati nam kuda ide proračunski novac, ali time zapravo i pred sve nas staviti gole činjenice iz kojih možemo zaključiti kako i gdje i s kime se dogovara kupovanje glasova na izborima putem davanja donacija različitim udrugama ili onima koji će nakon donacija obavezno izaći na izbore i zaokružiti te iste političare kako bi im se zahvalili za protežiranje i dodjelu našeg novca?
Hrvatska se ipak počela mijenjati, ili bi se nakon ovoga trebala početi. Javnim pritiskom na lokalne šerife da povećaju transparentnost javnih proračuna na takvu istu razinu, ubrzo bi iz politike polako mogli odlaziti oni koji se boje upravo takve transparentnosti. Slijedi li nam možda u bliskoj budućnosti razdoblje “čišćenja” političkog prostora od lažnih predstavnika naroda, a koji u javnom i političkom poslu gledaju samo na vlastitu korist, osobni interes i stjecanje financijske moći koju ne bi nikada mogli ostvariti da su samostalni privatni poduzetnici ili da rade negdje drugdje kao obični zaposlenici? Slijedi li nam promjena paradigme i redizajn društva? Odgovor je na nama samima, a zavisi sve samo od toga koliko ćemo mi sami građani biti uporni u namjeri da to, putem javnih pritisaka, i ostvarimo.
