Teško je nas ljude zadovoljiti. Nikad dobro. Kad smo bili djeca sve je bilo puno jednostavnije jer smo uživali u stvarima koje nam je život pružio bez obzira na vremenske (ne)prilike. Vani je bio metar snijega, jedva smo ga dočekali. Uzeli smo sanjke, zabundali se i krenuli uživati u zimskim radostima. Nismo razmišljali o tome da se možemo prehladiti i malo se smočiti, bitno je bilo društvo i sanjkanje. Taj čin, a ne razmišljanje na sve moguće uzroke i posljedice. Naravno, taj dio mozga ti se razvije tek u 25., pa onda kad sve izračunaš radije gledaš snijeg kroz prozor i piješ kuhano vinčeko. Ne da ti se izaći iz svoje komfor zone, jer to znači promjena. Kad si odrastao voliš rituale i ne voliš kad moraš raditi nešto što se ne uklapa u tvoje okvire.
Da ne govorimo o ljetnim mjesecima. Jedva smo dočekali kraj školske godine i dugo toplo ljeto moglo je početi. Nikad nije bilo dosadno. Postavili smo šator ispred zgrade, kuhali, loptali se od jutra do mraka. Najgore je bilo kad je mama zvala na ručak, jer jesti se mora, ali u tom trenutku zaboraviš da si gladan. Uživaš u svakom trenutku. Ako padneš s drveta jer si brao trešnje ili špengline, ustaneš i igra se nastavlja. Nisi se brinuo oko ničega, živio si u tom trenutku. Igrama nije bilo kraja. Ljetni praznici kod bake na selu imali su dodatne čari. Jedna mi je baka živjela uz Muru pa nam je kupanac bio normalna stvar. Mura je već u ono vrijeme imala malo šmek po kanalizaciji, ali nije nam ni to smetalo. Primiš se za prvu granu i plutaš. Navečer se opereš i tako sve ispočetka.
Nismo bili opterećeni ničim. S godinama se počneš sve više bojati. Bojiš se vrućine, sunce je opasno. Bojiš se snijega, jer ako se namočiš prehladiš se. Na jesen pada previše kiše, zaboraviš uživati u zlatnom lišću koje pada u laganom ritmu. Na proljeće se bojiš jer kreće sezona alergija. Stanimo malo na loptu, osvrnimo se oko sebe i počnimo uživati kao što smo to nekad, kad smo bili bezbrižna djeca.
