Slučaj zadarskog Centra za socijalnu skrb, ali nažalost i čakovečke Bolnice pokazuje da je bilo kakva ozbiljna reforma bilo kojeg dijela javnog sustava nemoguća. Ljudi zaposleni u njemu, a posebice mladi koji hrle u njega zbog 1.000 ili 1.500 eura plaće s kojom su također već nezadovoljni “jer država Njemačka njihov ili sličan posao plaća tri puta više”, jednostavno ne shvaćaju da otporom promjenama, podrškom neradnicima i vječnim nezadovoljnicima, te čuvanjem vlastitih pozicija ubijaju zemlju u kojoj žive, ali i narod koji ih plaća. Režu granu na kojoj sjede.
Strašnu istinu o tome kako funkcioniraju stvari u javnom sektoru, primjerice u čakovečkoj Bolnici (ne)svjesno je za naše Novine otkrio župan Matija Posavec, koji je umjesto sindikalnog povjerenika ili nekih drugih bolničkih tijela, odlučio primati i održavati sastanke s nezadovoljnicima iz najvažnije međimurske zdravstvene ustanove. I ne održava župan sastanke samo s njima. K njemu dolaze kako sami priznaju i mnogi drugi kojima je Županija osnivač ili vlasnik, kako bi se žalili na “sve i svašta” što se događa u njihovoj ustanovi.
Župan se uglavnom upleo u nešto što kao moderni političar uopće ne bi trebao i što mu je već HDZ zamjerio u slučaju imenovanja ravnatelja ETŠ-a, kao što će biti to u aktualnom slučaju smjene ravnatelja Bolnice.
Jedini pravi odgovor Matije Posavca na prozivanje onih koji na to imaju najmanje pravo, jer upravo ta stranka “vedri i oblači” svugdje gdje to može, a njihova stranačka iskaznica danas je sve traženija poput nekad one od SK-a, kao političaru novog kova kojeg propagira i sada u kampanji za EU izbore, trebalo bi biti imenovanje nestranačkih dokazanih stručnjaka koji će biti na čelu isto takvih kompetentnih timova u kojima su stručnost, sposobnost i rezultati jedine i najvažnije reference. I da oni vode posao za koji su dobili povjerenje.
Javni sektor teško boluje od bolesti zvane “samoupravni socijalizam” kojeg svesrdno (p)održava HDZ, kao i sve druge vodeće stranke. Samo nominalno su one demokršćanskog, konzervativnog, liberalnog, socijalademokratskog ili nekog drugog ideološkog predznaka. Međutim, svi su oni zapravo gori kada je u pitanju održavanja na životu sadašnjeg glomaznog i neefikasnog javnog sektora od onoga što zagovara Radnička fronta.
U takvom sustavu 400.000 zaposlenih i dalje imaju najviše vremena da se bave samim sobom i svojim plaćama, dok je posao koji im je povjeren u sasvim drugom planu. Privatni sektor i radnici u njemu prošli su sve katarze, od potplaćenosti i stečaja do burze rada i nezaposlenosti, ali tako nešto nikako da se dogodi onima koji su na nečijem proračunu.
Što se tiče same bolnice, nitko ne otkriva do kraja što se zapravo tamo događa. Štoviše, ako tužakanja barem malo istinita onda ni v.d. ravnatelj bolnice Tomica Novinščak koji je reformirao Hitnu, tražio dodatne poslove i zaradu za tu ustanovu itd. ne čeka baš idilična atmosfera.
Zbog svojih poteza, Grudića je tužakalo 160 ljudi županu, a za bivšeg ravnatelja Hitne navodno je ta brojka nezadovoljnih bila veća od 90 posto zaposlenih. Kako će biti tek u Bolnici koja ima 800 zaposlenih? To je ono zbog čega je župan skeptičan oko Novinščaka koji izgleda da je manje sklon kompromisima nego je to bilo u slučaju Grubića. Župan se izgleda boji da bi se “hodočašćenje” nezadovoljnika iz Bolnice moglo ne samo nastaviti, već i gomilati.
Bilo kako bilo, ako su u pitanju menadžeri u zdravstvu, koji žele napraviti red sustavu i ustanovama, onda su podršku od župana trebali dobiti jedan i drugi, da odrade posao do kraja, da slome otpore onih koji misle da treba raditi kako oni hoće, a ne onako kako to nalaže uprava i struka.
Treba još nešto reći. Iako se odlazak liječnika također spočitava sada već bivšem ravnatelju, treba reći da je među odlascima dosta mlađeg liječničkog osoblja. Među njima i onih koje je postavio Grudić za nove šefove pojedinih djelatnosti, ali su ubrzo odustali od tih pozicija. I ne samo to, nego su zatražili raskid radnog odnosa, odjednom su htjeli pobjeći glavom bez obzira.
Riječ je i o sjajnim mlađim liječnicima specijalistima i operaterima koji nisu željeli istupati u javnosti nakon odlaska, za razliku od dobro poznatih nezadovoljnika. Je li za njihov odlazak kriv dosadašnji ravnatelj koji im je dao povjerenje ili pak oni koji su ostali bez šefovske pozicije i nekoliko tisuća kuna veće plaće? Možda su i zbog toga narušeni međuljudski odnosi!? Štoviše, neki koji su ostali bez šefovskih pozicija, poticali su nezadovoljstvo stalnim medijskim eksponiranjem i napadima na Bolnicu i bivšeg ravnatelja.
Vidjet ćemo sada kada je Grudić smijenjen, hoće li isto prestati imenovanjem Novinščaka, odnosno hoće li se sve nastaviti u slučaju da krene prava reforma koja je neophodna u svakoj javnoj ustanovi, pa tako i našoj Bolnici, odnosno ako nezadovoljnici ne dobiju funkcije i plaće koje očekuju?
