Drugi su petnaestak godina šutjeli, dok smo mi pisali i upozoravali na problem koji se dugo godina “trpao pod tepih”. Nečinjenje je godinama odgovaralo mnogima, dok nije došlo na naplatu.
U međuvremenu su pokrenuti neki pozitivni procesi u romskoj zajednici (obrazovanje, zapošljavanje…), ali nastavili se i negativni, posebice što se tiče kriminalnih, ali i drugih nepoželjnih aktivnosti poput zlouporabe socijalnih naknada.
S obzirom da nema adekvatnih sankcija posebice kada su u pitanju recedivisti kako bi se uvidjelo “da se kriminal i zlouporabe ne isplate” povjerenje između većinskog i manjinskog stanovništva nikako da bude izgrađeno. Štoviše, eksplozijom elektronskih medija i društvenih mreža koji (ne)svjesno rade na bildanju problema bez da se sagleda širi kontekst, odnosno raspravlja o provedivim rješenjima, nemila situacija se dodatno zakuhala.
Stoga ne čudi da danas imamo prosvjed i pritisak na ulici, iako nije do kraja poznato što se zapravo time želi postići.
Naime, na društvenim mrežama, kao i za šankom krčme ili kad se popije malo više u društvu, lako se viče sve i svašta, nude radikalne mjere. Međutim, kada se strasti ohlade, “stane na loptu”, onda se vidi da za ovaj problem, kao i za mnoge druge u našoj zemlji najzapravo već postoje rješenja. Ali ona se jednostavno ne provode. Problem je prvenstveno u inertnosti državnih i pravosudnih institucija, kao i u brojnim drugim područjima života.
Uglavnom, tu smo gdje smo. Posljednjih 15 godina manjinska romska populacija iskoristila je situaciju u kojoj je hrvatska država pokušala popraviti demografsku situaciju državnim subvencijama bez da je uspostavila mehanizme kontrole. Tu su i mnoge druge socijalne beneficije onima koji su na rubu, a to su kod nas ponajviše Romi.
S obzirom na teške životne okolnosti u kojima si mladi većinskog hrvatskog stanovništva svih ovih godina teško mogu priuštiti troje, četvero ili više djece, bez obzira na socijalna prava koja su na raspolaganju “hrvatskoj majci“, tu situaciju najbolje je iskoristila ipak manjinska romska populacija.
Najčešći izgovori za nedostatak kontrole trošenja socijalne pomoći pomalo su smiješni u 21. stoljeću, poput toga da nema umreženosti, da se ne zna tko što može i mora kontrolirati i slično. Dobri izgovori kada su državne institucije u pitanju i dalje “zlata vrijede”.
Međutim, primjeri u drugim zemljama govore posve drugačije. Primjerice, zbog povećanja kriminala romskih skupina u francuskim ili danskim gradovima, izazvan je također veliki revolt domaćeg stanovništva, pa je uslijedila i žestoka represija države. Puno neprimjerenija i žešća nego se to ikad dogodila kod nas, gdje se i te kako “pažljivo“ postupa u sličnim ili još gorim primjerima deliktnog ponašanja. Iako su i tamo nevladine udruge žestoko protestirale, ali vlast se nije dala smesti i poručila je da se kriminal neće i ne može tolerirati, bez obzira tko bio u pitanju.
I kad je tako, onda našim građanima nije jasno kako to mogu Francuska i Danska, a ne može Hrvatska. Može se prvenstveno i zbog toga jer u pitanju često nisu francuski i danski državljani, već rumunjski, srpski ili primjerice naši hrvatski, pa se osim visokih zatvorskih kazni, bez problema može napraviti deportacija. Kod nas nevolje rade nažalost naši državljani.
I to ponajviše boli naše građane, jer moraju za bolji život čak i iseljavati, napustiti rodnu grudu, dok oni koji žive pored njih ne moraju odlaziti, jer dobivaju brojne socijalne povlastice bez obzira kako se ponašali.
Gdje je rješenje? Zbog specifičnog načina života romske zajednice, nikad neće sve biti idealno, ali u ovom trenutku kada se naziru neki pozitivni pomaci posebice što se tiče predškolskog odgoja, obrazovanja i zapošljavanja ne treba generalizirati i lomiti neke stvari preko koljena.
Pritisak prvenstveno treba ići prema onim pojedincima koji nikako ne želi poštovati zakone, a tu prvenstveno najvažniju ulogu ima pravosuđe i državne institucije. Na njima je zapravo odgovornost da se umjesto prosvjeda i protuprosvjeda počinje adekvatno kažnjavaju oni koji krše zakone i da se konačno počinje graditi za početak barem minimalno međusobno povjerenje.
