Val uhićenja koja su se u petak odigrala u Međimurju ponovno su potegla pitanja korupcije u društvu. Uvijek se nanovo iznenadim koliko ljudi odobrava uzimanje mita i kaže: „Pa i ja bi si isto zel da sam na jegovom mestu“. Sjećam se da je potpuno isto bilo i kada su 2015. godine uhapsili Zdravka Mamića tereteći ga da je s još četiri osobe oštetio Dinamo za 78 milijuna kuna na transferima igrača. Malo tko nije rekao da si i on ne bi uzeo te novce za sebe.
Dakako, kada govorimo o slučaju Matije Posavca i njegovih sitnih 10.000 kuna, izgleda jako smiješno u usporedbi s ostalim krupnim, koruptivnim ribama u Hrvatskoj koji su se nakrali milijuna i milijuna. Ispada da su si u ovom slučaju u Međimurju USKOK i oni drugi doslovno pucali u noge, ali o tom potom.
Kada sve to gledam oko sebe, smiješno mi je onda, s druge strane, kada se građani ljute na korupciju u državnim institucijama. Ljute se jer to drugi rade, a onda priznaju da bi učinili isto samo zato jer imaju priliku to učiniti. Meni je to posve kontradiktorno i gledajući iz šire perspektive, zapravo nije ni čudno što je korupcija toliko općeprihvaćena u našem društvu.
Svi oni koji tvrde da bi uzeli mito, govore isto tako da je nemoguće zaposliti se u školi, bolnici, županiji ili nekoj drugoj državnoj instituciji bez neke „veze“. Mišljenja sam da svojim trudom, ambicijama, upornošću možeš napraviti sve što želiš u životu i zaposliti se na željenom mjestu bez ikakve veze, ali ćeš morati odabrati onaj „teži“ put. Put koji podrazumijeva puno neprospavanih noći, puno ulaganja u samoga sebe i konstantnog učenja. Dakako, vrlo vjerojatno kada ćeš ostvariti to što želiš, svi oni s početka priče koji bi uzeli mito reći će ti da si imao samo jako puno sreće u životu. A ti ćeš se samo nasmiješiti i biti sretan što nisi potpao kao oni pod taj naš usađeni, balkanski mentalitet „korupcija je u redu“.
