U našem malom Međimurju sve je lijepo divno i krasno, teče med i mlijeko, Međimurci žive u idili. Takva je bar slika pojedinih čelnika jedinica lokalne samouprave. I ne daj Bože da se netko usudi progovoriti i tvrditi suprotno. To je odmah napad na načelnika (načelnicu), na gradonačelnika (gradonačelnicu).
Gotovo, pa je smrtni grijeh ispričati nešto novinarima. Jer, zna se što slijedi. Telefonske linije, nakon izlaska članka u novinama su užarene, zovu se svi akteri priče, od novinara pa na dalje i puca se svim raspoloživim sredstvima, čitaj riječima. Srećom, to je dio našeg posla, no možemo si samo zamisliti kako je tim ljudima koji su se usudili “cinkati”.
Međutim, to je jako daleko od pravog stanja stvari. Jer niti ti ljudi cinkaju, niti novinari prozivaju, kritiziraju, imaju nešto protiv nekoga, nekoga vole više ili manje. Jednostavno je riječ o konstruktivnoj kritici ili pak ukazivanju na problem koji se možda iz gradske ili općinske uprave ne vidi. A kako sada stvari stoje, ljudi se jednostavno “boje” požaliti na nepravilnosti.
I umjesto da nam se zahvali na ukazivanju na problem, ne moraju čak ni to, već da se odmah krene u rješavanje problema, kreće se s napadima i istraživanjima kako je informacija došla do nas. Kao da će to riješiti sve. Nađe se krivac, razapne se i nikome ništa. Idemo dalje, opet po starom.
I zato jesmo tu gdje jesmo. Šutimo, trpimo i patimo i čekamo da će se netko umjesto nas izboriti za naše probleme. Pa ne idemo na izbore, pa na zborove mještana, ne sudjelujemo u raznim javnim raspravama koje se tiču našeg mjesta. Rogoborimo doma, u kafiću ili na poslu i svi su nam krivi za sve.
No, ne ide to tako. Nažalost, svatko se bori za sebe umjesto da se složi ekipa koja je ipak jača od pojedinca. A kad se ništa ne prigovara, ne žali se, vlast misli da je sve lijepo i dobro, a ona najbolja na svijetu. I onda jedan iskoči, naruši tu sliku i eto ti ga na, cijela frka i panika.
Nije važno što se tekst nije ni pročitao, važno je da se digne vika i galama, pa tko se uplaši, uplaši se.
