Veliko zlo zamijenilo je još veće. Virus je pao u drugi plan čim su zagrmjeli ruski tenkovi. Istina, virus nije prestajao ubijati, bolesni su još u bolnicama, ali preko noći, pred pojavom novog zla, virus se pretvorio u “kroničnu” bolest. Izgubio je status kralja smrti jer je stigao još opakiji jahač apokalipse. On kosi život bez mogućnosti da se žrtvi pruži pomoć, drži je na aparatima i nadi.
To je jahač koji kosi glave bez milosti. Malo tko od nas je još prošli tjedan vjerovao da ćemo za koji dan razmišljati o atomskim skloništima, o tome ima li smisla stvarati zalihe hrane i koje namirnice staviti u zalihu.
Oni koji se prisjećaju događaja nakon černobilske katastrofe, znaju da su nas upozoravali da nakon radioaktivnog oblaka koji je stigao do nas i prašine pale na tlo ne diramo ništa od namirnica koje rastu u vrtu.
Nije se smjela jesti ni zelena salata. Život nije mogao stati, ali tko zna koliko smo radioaktivnog otpada tada unijeli u sebe udišući zagađeni zrak i jedući hranu na koju je pala radioaktivna prašina.
Kiša ju je isprala u tlo i odnijela u podzemne vode. Protiv radijacije se najteže boriti. Jod je sada postao ono što je toaletni papir bio za građane u vrijeme početka pandemije koronavirusa. Svi su ga tražili, kupovali i skladištili, a nisu imali pojma zašto baš toaletni papir.
Za virus nismo znali kako djeluje, u ovom slučaju ne znamo koliko je politika Vladimira Putina iracionalna i je li na putu u propast i da povuče sve za sobom. U stilu: baš me briga, iza mene potop!
U dosadašnjim krizama i ratovima postojali su neki ciljevi, granice, dokle se išlo. Sada se ta granica ne nazire. Ostao je izoliran i osamljen i njegovi su potezi nepredvidljivi. Oni koji ga okružuju ili još i podržavaju tko zna zašto, možda iz interesa ili straha za svoju kožu, teško da mogu utjecati na njega.
Svaki dan kad legnemo i ujutro dignemo glavu, radosni smo kad ugledamo sunce na nebu i topli krov nad glavom. Živimo u nadi da nećemo doživjeti trenutak kad ćemo pozdrav Slava Ukrajini! zamijeniti s Vidimo se u raju!
