Ne samo da su građani siti politike, nego i razočarani promjenama koje se pokazuju kao puka forma bez sadržaja. Vidi se to komentarima koje ostavljaju na društvenim mrežama. Zamjenu ministara doživljavaju kao priliku da drugi napune torbe. Takva percepcija politike je porazna jer prazni državu od građana koji više ne mogu podnijeti takvo ponašanje.
Svako političko resetiranje pokaže se kao novo razočaranje jer se ne promijeni sadržaj, već samo forma. Jedni igrači zamijene druge.
Što se dogodilo Hrvatskoj da politički bazen izgled kao prosijani kukolj u koji je zalutalo pokoje zrno žita? Odurno je više slušati tko se i na koji način dokopao vrijednih zemljišta i nekretnina u milijunskim vrijednostima, dok se građanima prodaje stezanje remena i neizvjesna budućnost. Tko želi unaprijed prihvatiti da mu ovdje nema budućnosti? Na kraju krajeva i političari osobni egzistencijalni spas vide u bijegu u EU institucije.
Badava nam komunalna infrastruktura, lijepe fasade, kad su čitave generacije poražene sebičnošću i pohlepom koja se uvukla u društvo i uništila svako veselje.
Potraga za opuštenim načinom života je u biti bijeg iz Hrvatske. Da vam cijelo vrijeme nad glavom ne visi napetost. Osjećaj napetosti prevladava u našem društvu kao da je stalno neko izvanredno stanje.
Ljude se stalno bombardira nekim napetostima, izazovima. E ta riječ posebno izaziva mučninu u ljudima. Svako sr…e se naziva izazovom. Više ne možete biti ljuti, frustrirani, ogorčeni, tužni. Sve loše što nam se događa morate doživljavati kao izazov.
Društveno je neprihvatljivo ne biti na raspolaganju, biti loše volje ili čak na tren neefikasan. Sugerira vam se da čak i najveće životne lomove trebate prihvatiti kao izazov.
E pa svi znamo da to nije zdravorazumski. Da vam se lupa šakama, urla, šalje sve dovraga. A krajnji izraz te ljutnje je bijeg od svih tih izazova negdje gdje možete biti nitko i ništa, jer ste stranac i gotovo!
