Kada bi svijet na nekoliko dana ostao bez interneta, za pretpostaviti je da bi nastao pravi kolaps. Ne bi se znalo tko, što, kada, gdje i kako, no možda bismo se onda mogli vratiti onim pravim životnim vrijednostima.
Kolaps je već i sada ako ostanete bez interneta na dva ili tri sata usred radnog tjedna. I kao u inat, to se uvijek dogodi u najgore moguće vrijeme. Moraš raditi, primjerice, predati važan projekt, a nemaš kako jer nema interneta.
Dok zoveš tehničku službu, kažu da je problem u postupku rješavanja i da će se javiti povratno u što kraćem mogućem roku. Ukratko, iz takvog odgovora ne saznaš ama baš ništa. A nedajbože da pada kiša, grmi i sijeva za vikend, tada internet nećeš imati do ponedjeljka. I možeš se lijepo jebati.
S druge strane, račun za internet dolazi isti, bez isprike i bez umanjenja za vrijeme dok internet nije radio. Ako primjerice idemo izračunati koliko je ta firma izgubila u dva sata bez interneta, i ako ima oko 15 zaposlenih sa satnicom od 40 kuna, na kraju dođe iznos od 1200 kuna. Napominjem, 1200 kuna manjka. A ako si u ta dva sata izgubio i veliki posao koji je trebao biti napravljen, šteta je još i veća. Tko ti ju pokriva? Veliko NITKO.
Možeš se žaliti, ako se imaš vremena žaliti, i na kraju dobiti svoju zadovoljštinu, ali ti nitko neće pokriti stres koji proživljavaš za vrijeme dok nema interneta. Rekao bi možda da dramim bezveze, ali ako nešto pošteno platiš, trebaš to i dobiti. Takav bi bio red.
Slično je i sa strujom. Skoro svakog dana na našem portalu objavljujemo kada i gdje u Međimurju neće biti struje i to po dva, tri ili čak četiri sata. Čovjek, kada to čita, pomislio bi da ne živimo u 21. stoljeću kada bi nam sve to trebalo biti uvijek dostupno. Zar ne bi radove na trafostanici trebalo obavljati po noći pa da korisnici njihovih usluga ne budu zakinuti? Jesam li zaista previše cjepidlaka?
