Baš je dobro vidjeti vas opet!

Uvijek, ali uvijek me opere nostalgija nakon obljetnice škole. Pogotovo osnovne. Sretneš ljude s kojima si većinu djetinjstva dijelio školske klupe, probleme, prve ljubavi, izlete. Bilo je tu svega i svačega, baš kao i u svakoj generaciji. Mi smo sretnici, to uvijek naglasimo, jer smo imali najbolju razrednicu na svijetu. Štefanija Mustač najtoplija je osoba i to je nešto što nas je zasigurno pozitivno obilježilo za dalje.

Vratiš se ponovno na one hodnike, učionice, dvoranu i vanjsko igralište od kojeg nam je bila muka kad smo morali trčati. Naša škola, iako nismo ušli u nju, znam da je i dalje više-manje ista. Uredili su okoliš ispred i posložili parking. No, ona vibracija odlaska u školu ostala je.

Pokušavamo zadržati kontinuitet druženja svakih pet godina i zasad nam dobro ide. Skoro polovica se odazove i to me baš veseli. Ovaj smo put izvukli video sa završne svečanosti 4. razreda i oproštaj od razrednice. Bilo je i više nego krasno prisjetiti se koreografija, recitacija, predstava i pjesme koju smo priredili tada kao desetogodišnjaci. A tek roditelje, s 20 godina manje.

Lijepa su ta okupljanja. Momentano se vratiš u ono doba bezbrižnosti. Prisjetiš se svih onih trenutaka koji su te ispunjavali, ali i plašili. Nije uvijek bilo lako, dapače, imam osjećaj da smo mi kao generacija bili prilično ambiciozni. Ne samo po ocjenama. Zato je fora vidjeti i čuti tko gdje radi i čime se bavi.

U svakoj generaciji ima onih koji ostanu u kontaktu. Ima onih koji se nikad ne odazovu. Nekad je kriv nadnevak, a neki jednostavno nemaju potrebe doći. I to je u redu. Tko zna, možda se i oni jednom odluče doći.

Ostavi komentar