Nakon dviju godina od početka pandemije nešto se promijenilo. Odjednom je cijepljenje postalo poželjno, sudeći po dugim redovima u gradovima i čekanjima na red za cijepljenje. Do sada su građani koji se nisu željeli cijepiti pronalazili tisuću i jedan razlog protiv. Jesu li pomogli apeli Vlade i državnih institucija, nije jasno.
Prije tjedan dana premijer Plenković je istakao da će takozvani četvrti val uzeti danak zato što se oko 40 posto Hrvata ne želi cijepiti, a onda se lakše zaraze i cijepljeni, kojima je zbog isteka vremena imunitet opao. U nedostatku odgovora na pitanje zbog čega se dio građana ne želi cijepiti usprkos svim uvjeravanjima, retorički je zaključio upitom: – Ne vjerujem da su puno pametniji od nas i Maltežani i Danci i Portugalci i Norvežani i Talijani i brojni drugi. Po čemu oni to ozbiljnije shvaćaju koronu nego Hrvati?
Naime, prosjek Europske unije je oko 75 posto cijepljenih, a mi debelo kasnimo iako cjepiva ima dovoljno.
Što se to promijenilo u svega tjedan dana? Na prvi pogled ne mnogo, osim što su na snazi nešto strože mjere. No, građani su se izvještili u suprotstavljanju vlastima pa ih to ne mnogo i ne zabrinjava, čuju se tek kritike.
Redovi za cijepljenje ovih dana pak dokazuju da se kod necijepljenih nešto prelomilo. Čini se da je ovaj put to pitanje logike. U svijetu je već umrlo preko pet milijuna ljudi, no ta je brojka za mnoge zapravo imaginarna, nitko neće brojiti do pet milijuna.
Po svemu sudeći, prijelomna točka za odluku za cijepljenje bila je informacija da je u punom zamahu četvrti val te da na proljeće možemo očekivati i peti ako će se virus slobodno širiti. Da postoje valovi virusa, bilo je jasno iz izvješća o ponovno punim odjelima bolnica.
Oni koji ne vjeruju da virus uopće postoji, pozvani su da koju minutu provedu na bolničkim odjelima, no to nije bio dobar potez jer je zadirao u zdrav razum onih koji se ne žele cijepiti.
Na kraju je odlučilo uvjerenje da takozvani valovi sojevima virusa nisu bezazleni i da ih može biti još, dakle logika, ali i psihologija da je dosta. Građani su jednostavno zaključili da tome nikad kraja i da nešto moraju učiniti, pa makar išli i protiv svojih uvjerenja. Kako se čini, necijepljeni građani više su povjerovali virusu nego uvjeravanjima, prihvatili su legitimitet virusa, da on postoji i da je stav „neće baš mene“ kocka ili želja.
