Tko o čemu, izbori su pred vratima. Polako se zahuktava atmosfera, retorika je oštrija, optužbe su učestalije. Slike sa subotnjeg prosvjeda odmah su me bacile u doba kad sam na fakultetu slušala predavanja o boljševicima. Crvene šake na transparentima tome su najviše pridonijele. Ono što me više zabrinulo jest što nisam čula niti jedan suvisli prijedlog kako to oni mogu bolje napraviti. Koje su druge opcije? Da ne bi bilo da se domognu fotelje, a onda će se samo jedni druge gledati što i kako dalje.
Puno više su do mene doprijele poruke s prosvjeda poljoprivrednika, koji recimo nisu vješti govornici, niti su se za to školovali, niti to od njih ne očekujemo. Okupio se popriličan broj mirnih prosvjednika, a neformalni vođa taksativno je naveo ono što ih trenutno najviše muči.
Gledali smo ovog tjedna i sindikaliste iz sektora obrazovanja koji se pojavljuju u medijima. Njihovo međusobno optuživanje za podcjenjivanje izgleda smiješno nama koji to gledamo iz nekog trećeg kuta. Pogotovo ovog tjedna kada su “ponovno” školski praznici i pogotovo kada znamo da su im rasle plaće u proteklih nekoliko godina.
Smiješno mi je bilo i kada je Tomašević držao presicu vezano za zlatne vaterpoliste i europske doprvake kada je rekao da je on znao da postoji bilo kakva želja vaterpolista da imaju doček na Trgu, naravno da bi se on dogodio. Da, baš će oni sami moliti nekoga da im se organizira doček.
I onda cijela ta fama oko toga tko je kome kakav dopis poslao i na koje mailove. Meni je najlogičnije da se nazove sam gradonačelnik glavom i bradom ili barem njegova PR služba koja bi te onda uputila što i kako dalje.
Bilo kako bilo, medalja vaterpolista nije manje vrijedna od ostalih, ali događaji pokazuju da u Hrvatskoj svako zlato ne sjaji jednako. Barakude, sve u svemu respekt!
