Mnogo toga na što nismo navikli dogodilo nam se preko noći pa smo zatečeni. Uvoz radne snage krenuo je sramežljivo. Najprije iz okolnih zemalja istočno od nas. No kad je taj bazen ispražnjen, potraga za stranim radnicima odvela nas je u zemlje, koje mnogi ne bi znali pokazati ni na zemljopisnoj karti. U četiri godine u Međimurju je izdano 13.000 radnih i boravišnih dozvola za strance i to najviše Filipince, Indijce i Pakistance. Ljude koje njihove domicilne agencije izvoze po svijetu. Do nas su stigli s gradilišta u Dohi, Kataru, ali i drugim brzo rastućih azijskih zemljama. Trbuhom za kruhom ti suvremeni najamni radnici obilaze svijet hraneći svoje obitelji i zemlju.
Međimurje za to ni sad nije spremno. Najspremniji su bili poduzetnici. Jedni organiziraju njihov dolazak i potrebne formalnosti za rad kod nas, drugi ih uključuju u svoje radne procese i pronalaze im smještaj. Nije dugo trebalo ni vlasnicima kuća da ih im iznajme. Bolje da im stranci donose prihode nego da kuće stoje prazne.
Međutim, stranci sa sobom donose i svoje živote. Po prvi put prošlog ljeta za jednog koncerta u Čakovcu vidjela sam grupu stranih radnika kako su se raspjevali i rasplesali na koncertu jednog našeg estradnjaka. Očito im je glazba pasala, a dobrom raspoloženju su doprinijele i pivice koje su ispijali u pozamašnim količinama. Viđamo te naše Filipince na biciklima, ljeti u natikačima koje nose na svojstven način. Govore na jeziku koji ne razumijemo. U posljednje vrijeme sve je više i žena iz tog podneblja. One su uvezene radnice. A gdje je mladost, tu je i ljubav, a iz ljubavi rodila su se kod nas i njihova djeca. Tako već imamo i naše Filipinke na porodiljnom. Djeca brzo rastu i netko će ih trebati čuvati, kad se mame vrate na posao. Nemamo uvid u njihove živote pa je teško znati kako će se organizirati. Hoće li si međusobno pomagati u čuvanju djece, zamjenom smjena ili će zatražiti smještaj u naše jaslice?
Ako bude tako, ta će djeca, rođena daleko od domovine, imati značajnije šanse da budu prva generacija Filipinaca u Međimurju. Još do prije pet, a kamoli deset godina nitko ni u bunilu to nije mogao pomisliti. U strelovito kratkom vremenu prošli smo put od velike nezaposlenosti i odljeva naših radnika u inozemstvo do velikog uvoznika radne snage s drugog kraja planeta.
