Kajkavski kao svjetski jezik

Upravo ovih dana, 12. siječnja 2015. godine, kajkavski je književni jezik prije deset godina dobio međunarodno priznanje i status kao jedan od svjetskih jezika te svoj ISO kod 639-3 Kjv odnosno takozvani SIL kod za označavanje jezika, prema nazivu organizacije, što je američka kratica od Summer Institute of Linguistics.

Zasluga je to Maria Jembriha koji je završio studij informatike u Austriji i radi negdje u Europi i dio je udruge građana Kajkavska renesansa iz Čakovca. Tako je  Međimurje nakon prve knjige na kajkavskom književnom jeziku, Pergošićevog Decretuma”, tiskane u Nedelišću 1574. godine u vrijeme grofa Jurja IV. Zrinskog, postalo svojevrsni dom kajkavskog književnog jezika kao jednog od svjetskih jezika i to nakon 450 godina.

To znači da sad slavimo deset godina od svjetskog priznanja kajkavskog književnog jezika, na kojemu će mladi jednog dana moći napisati i  kajkavsku Wikipediju, a prije to nije bilo moguće.  Odnosno, moći će međimursku popevku, koja je također zaštićena kao nematerijalno kulturno dobro svijeta pod zaštitom UNESCA, tiskati na kajkavskom bilo gdje u svijetu i da je ne treba prevoditi, već se treba ponositi njome. Naime, kajkavskim književnim jezikom govorilo se i pisalo od sredine šesnaestog do sredine devetnaestog stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj, kad ga je zamijenio štokavski zbog ondašnje jezične Gajeve reforme.

Današnji građani Hrvatske koji govore kajkavski, a to su prvenstveno stanovnici Međimurske, Varaždinske, Krapinsko-zagorske i šire Zagrebačke županije, moderni su baštinici kajkavskog književnog jezika kao svojeg materinjeg jezika.

Ne samo to, malo je poznato da mi imamo dva kajkavska međunarodno priznata jezika. To je dakako kajkavski književni jezik u Hrvatskoj, ali i gradišćanskohrvatski kajkavski jezik koji je priznat kao poseban kajkavski jezik sa sjedištem u Gradišću u Austriji, Mađarskoj i dijelu Slovačke, na prostorima gdje žive govornici kajkavskog.

Taj se gradišćanskohrvatski kajkavski jezik dosta razlikuje od našeg kajkavskog u Hrvatskoj i zapravo već je za nas dosta nerazumljiv zbog stoljeća doticaja s drugim narodima.

Prema lingvistima, za jezik su potrebni autohtoni govornici, ali i topos, ekosistem gdje se on govori i gdje se on čuva. Sve dok je i zadnji autohtoni govornik gradišćanskohrvatskog jezika u Slovačkoj,  Mađarskoj i Austriji živ, jezik će podsjećati da su tu od najstarijih vremena nekad živjeli kajkavci.

Kad jednog dana Institut za jezik u Zagrebu, uz davni poticaj Miroslava Krleže i suradnika, završi tisak svih tomova Rječnika hrvatskog kajkavskog književnog jezika, to će biti završetak jednog višestoljetnog sna. Do sada je objavljeno 15 svezaka (na engleskom Kajkavian Literary Language) od međunarodng priznanja 12. siječnja 2015. godine.

Kajkavci se dakle mogu pohvaliti da govore jezikom koji ne govori nitko drugi u svijetu, to je njihovo autohtono nematerijalno bogatstvo kao i međimurska popevka, ravnopravno svim drugim svjetskim jezicima, a ne samo „narječje” i „maternji jezik”, koje se danas debelo zapostavlja u školama, što je veliki krimen svih na vlasti.

 

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

51,240FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE