Vjerojatno to nikome nije previše važno, uostalom slučaj je previše grozomoran da bi se gledalo upravo na tu “sitnicu”. Naime što? Počelo je suđenje u “slučaju škrinja”, ubojstva i skrivanja leša mlade Jasmine Dominić u Palovcu, od kojeg sve hvata jeza.
I dok će javnost po svemu sudeći na suđenju doznati mnogobrojne intrige koje su dostojne “švedskih trilera”, mene je zaintrigirao i jedan sasvim drugi detalj kojeg nitko nije primjetio.
Naime, u smislu svih ovih rasprava oko podizanja plaća cijelom javnom sektoru, nakon što su se pobunili medicinari, a ovih dana i nastavnici, puno se uvijek priča i o pravosuđu. Prvenstveno njegovoj neefikasnosti i dužini procesa koji znaju potrajati desetak i više godina. Međutim, tako nešto očito neće biti i kada je u pitanju suđenje Smiljani Srnec na Županijskom sudu u Varaždinu.
Ne želim biti zloguki prorok, ali tako težak predmet, “crnjak do bola”, ako se suđenje nastavi ovakvim tempom, za donošenje prve nepravomoćne presude neće po svemu sudeći trebati više od mjesec dana.
Naprosto je fascinantno kako je barem na početku suđenje dobro organizirao Tomislav Brđanović. Dvije-tri rasprave tjedno u ovako kompleksnom predmet mislim da se ne viđaju baš često kada je hrvatsko pravosuđe u pitanju. Ako sve što je predviđeno da se može izreći prvostupanjska presuda bude gotovo u tako kratkom roku, prvi sam da se dotičnog suca nagradi s povišicom.
Međutim, pitam se zašto tako dobro organiziranih suđenja nema i u drugim procesima. Posebice onim gdje se sudi političarima i tajkunima, pa i mnogim drugima. Zašto se na takvim i svim drugima, ne organiziraju rasprave iz dana u dan, a suđenje završi u roku mjesec-dva?
Organizacija i učinkovitost svakog posla u javnom sektoru zapravo je najvažnija stvar s kojom bi se trebali pozabaviti ako želimo napraviti neki iskorak. Tada uopće ne bi bile problem plaće, jer bi se pokazalo da bi puno manje ljudi moglo bez problema obavljati sve ono što je potrebno i puno više, tada bi se mogle isplaćivati i veće plaće, a sustav bi bio zdraviji i kvalitetniji.
To isto vrijedi i za aktualni prosvjetarski štrajk. Olako štrajkaši i oni koji ih podržavaju, dijele packe i etike svakom tko analizira stanje u školstvu na malo široj i dubljoj razini osim plaća, pa onda svi koji ne podržavaju štrajk ispada da su HDZ-njare i slično. Posebice je groteskno što su mnogi od njih postali učitelji i djelatnici u školstvu zahvaljujući tome što su tražili političke, ponajviše HDZ-ovske, ali i sve druge stranačke, zavisno tko je gdje na vlasti, kako bi se zaposlili i imali siguran posao. Privatni sektor većina njih nikad nije uopće okusila.
Nevjerojatno je da nitko osim plaća, ne analizira naš obrazovni sustav i uspoređuje s drugima u EU, nema nijedne ozbiljne tv emisije, uopće se ne poteže pitanje sveobuhvatne obrazovne reforme za razliku od ove šminke “Škole za život” kojoj se također pružaju žestoki otpori.
Što bi tek bilo da se primjerice predloži ukidanje barem polovice predmeta, kao što je to slučaj u Njemačkoj, Engleskoj, Kanadi i dr. već od osnovnoškolskog obrazovanja, pa onda i u gimnazijama i drugima, gdje se primjerice radi maksimalno 10-12 predmeta od toga polovica izbornih koje mogu sami birati učenici, interdisciplinarnog povezivanja itd.
Kako je drugdje učitelji jako dobro znaju, jer obilaze škole i države u različitim Erasmus i drugim programima. Takve uspješne modele trebali bi kao intelektualci prvi nametnuti našem društvu i nakon toga zatražiti da se primjereno plate, kao što je to slučaj i za mnoga druga “podcijenjena” zanimanja u Hrvatskoj, posebice u Međimurju, gdje je u privatnom sektoru za VSS plaća “društvenjaka” i sličnih zanimanja oko 5000 kuna, a često i manje.
Na taj način automatski bi se smanjio broj nastavnika i povećale plaće ozbiljno za 1000-2000 kn, primjerice na 10.000 kn i više, a ne forsiranje željene uranilovke za sve nastavnike od 7000-8000 kuna. Uz mnoge druge reforme u organizaciji obrazovnog sektora, primjerice spajanje područnih i matičnih škola, autsorsanje nenastavnog osbolja, kao i mnoge druge, koje je potrebno na sličan način napraviti i u svim drugim.
Svijet se zaista promijenio, kao i njihovi sustavi, da budu što bolji i efikasniji. Kod nas se i dalje rade “reforme” da se ne promijeni ništa, jedino moraju rasti plaće.
