Kad ćemo konačno plaćati samo ono što potrošimo?

Početak godine nije počeo u optimističnom tonu, posebice kad su u pitanju nova poskupljenja za razne komunalne usluge u našoj zemlji.

Vlada se svako malo hvali da nešto poduzima, kako je izravno podigla plaće onima koji su na proračunskim jaslama ili rasteretile poduzetnike kako bi ih također mogli povisiti.

Međutim, u tišini se i dalje donose uredbe kojima se uvode fiksni paušali (zadnje je na odvoz otpada, o čemu pišemo u ovom broju) ili porezi na ono bez čega se više ne da živjeti i na što ide najveći dio naših plaća. To su prvenstveno računi, režijski troškovi (struja, voda, grijanje, otpad, telefonija, javna televizija, komunalne naknade i dr.), gorivo za automobile i mnogo toga drugog (PDV-a na hranu) što bi što bi država vrlo lako mogla srezati kada bi to zaista htjela. Mnogo je toga što plaćamo samo kod nas, iako je standard puno niži nego u zemljama u kojima se plaća samo ono što je potrošeno.

Primjerice, kad sam bio u Engleskoj stanovali smo kod prijatelja i da mu se nekako odužimo odlučili smo platiti jednomjesečnu potrošnju struje. Odgovorio je: Ne treba, ali dobro, ako već inzistirate onda odite kad ste vani do kioska i nadopunite bon za struju s 20 funti. Molim, kazao sam, kakav sad bon, pa zar nemaš račun za struju? Ne, nemam račun, već koliko mi je na bonu, toliko i trošim. Uglavnom je to oko 200 kn mjesečno (za 100 kvadrata stana).

Neki dan čitam kako se računa potrošnja vode u Zurichu. Jednostavno. Za potrošnju je 2 franka i za odvodnju (tko je ima) 3 franka po kubiku. Prosječno domaćinstvo (potrošnja je oko 7 kubika vode) plaća račun za vodu oko 250 kuna mjesečno.

U Engleskoj ili Švicarskoj, zemljama koje imaju natprosječno veće plaće u zapadnoj Europi, da ne govorim kako je to u odnosu na nas, režije, kao i cijene goriva i svega drugog (špeceraj i slično) gotovo su iste kao kod nas ili još manje zato jer nema paušala i naknada, već se plaća samo ono što se potroši.

Umjesto da država krene prema tome, da na taj način građanima izravno smanji troškove života, ali istovremeno također napravi reformu javnog sektora što svake godine sugeriraju sva moguća izvješća koje daju Europska komisija, MMF, rejting agencije i svi drugi, kod nas je i dalje obrnuti proces.

Ne poštuju se direktive EU-a da se računi plaćaju po potrošnji, već se i dalje uvode Vladine uredbe koje nameću paušale i naknade (čitaj poreze) i time održava status quo, zapravo višak zaposlenih u javnim tvrtkama i dalje se financira na uštrb kvalitete života građana.

To su uglavnom paušali i porezi zbog kojih nikako da krene reforma državnih i drugih javnih tvrtki koje imaju zaposleno 5-10 puta više “režije” nego je to slučaj u privatnim tvrtkama. Primjerice privatna tvrtka od 200 ima 5-6 ljudi zaposleno u administraciji, a u javnim se ova brojka penje na 50-60. Upravo za financiranje takvog neracionalnog “pogona” trebaju paušali i naknade.

Uz reforme koje bi potaknule razvoj poslovanja, posebno malih i srednjih poduzeća te startupa, kao i ulaganja, a time i otvaranje novih radnih mjesta i poboljšanje životnog standarda, potrebne su i one kojima se trebaju smanjiti troškovi života.

To bi uz veće plaće koje su prvenstveno zahvaljujući nedostatku radne snage, odnosno iseljavanju u druge zemlje, trebala biti jedna od najvažnijih mjera za podizanje životnog standarda. Jer ne mogu i ne smiju troškovi najma ili rate stambenog kredita i režija, primjerice sada zimi, biti 5000 kuna mjesečno u Međimurju i Hrvatskoj, što je nekakva prosječna plaća onih koji rade u privatnom sektoru.

Kad je tome tako, normalno da 5000-6000 kuna plaće ili manje nije dovoljno za normalan život u Hrvatskoj, već uglavnom to bude dovoljno samo preživljavanje od mjeseca do mjeseca. Što drugo preostaje nego da se razmišlja da se ode tamo gdje će plaća biti veća, a troškovi života isti ili čak i manji (tek je najam stana kod nas još nešto jeftiniji nego u Austriji ili Njemačkoj, ali i on sve više poskupljuje).

Posebice kod naših mladih koji kad ne mogu ništa staviti sa strane, za barem malo hedonizma poput putovanja ili željenog automobila, normalno da teže k tome da rade i žive tamo gdje si to mogu priuštiti. “Domoljublje” u tome više ne igra uopće nikakvu ulogu.

Ostavi komentar