Neupitno je da mediji u Hrvatskoj imaju najveći, često i presudni utjecaj na informiranje potrošača jer hrvatska društvena scena funkcionira na način „što nije objavljeno u medijima, nije se dogodilo“ što je utvrdio i Nacionalni program zaštite potrošača.
Kod takve politike zaštite potrošača neupitna je uloga udruga za zaštitu potrošača, jer mediji daju temeljnu informaciju o događaju, tj. nepoštivanja prava potrošača, a potrošači koji su zapali u probleme obraćaju se udrugama
Nitko neće i ne može brinuti o zaštiti prava potrošača do oni sami. Hrvatsko zakonodavstvo, posebice Zakon o zaštiti potrošača, daje veliki izbor učinkovitih mogućnosti da potrošači zaštite svoja prava. Nažalost, potrošači to ne koriste kao preventivu i ne informiraju se unaprijed o svojim pravima i obavezama, nego kad zapadnu u probleme traže pomoć od udruga za zaštitu potrošača, a da im pri tom ni na kraj pameti nije da bi morali biti članovi udruge, kako bi mogli koristiti pomoć u ostvarivanju potrošačkih prava.
Takvu percepciju stvorili su prilozi u medijima, a da nisu bili ni svjesni toga jer takvu percepciju je stvorilo postojanje 6 savjetovališta potrošača koje je financiralo Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta, uz uvjet da su savjeti besplatni za sve, ali je financiralo povlaštene udruge sa savjetovalištima sa preko 2 mil. kn godišnje, sredstvima poreznih obveznika.
Time se stvorila klima da su se potrošači prestali učlanjivati u udruge za zaštitu potrošača i prestalo osnivati udruge za zaštitu potrošača jer jednostavno nisu imali motiv, kad tako i tako mogu dobiti besplatni savjet, pa često čak i besplatni pravni savjet.
U Međimurskoj županiji djeluju dvije udruge za zaštitu potrošača, no to je malo da bi potrošači bili zaštićeni. Nijedna udruga nema ekskluzivno pravo štiti potrošača, niti širiti priču da su upravo oni određeni od MINGPO da štite prava potrošača u Međimurju. Potrošači moraju sami zaštiti svoja prava, a da bi to postigli nužno je da po uzoru na dobrovoljna vatrogasna društva, svaka Općina, svaki grad ima najmanje jednu udrugu za zaštitu potrošača. Jedino tako se može ostvariti demokratska misija civilnog društva da se potrošači u zaštiti svojih potrošačkih prava aktivno i slobodno upliću u sve sfere društvenog djelovanja. Jedino tako će potrošači postati potrošački pismeni, svjesni svojih prava na zakonom zajamčenu visoku razinu kvalitete roba i usluga, na kulturan i čovjeka dostojan odnos potrošača i trgovca, te će jedino tako sebi osigurati na zakonu utemeljenu zaštitu od mita, korupcije, birokratske i monopolističke samovolje gospodarsko-bankarskog lobija.
