Daruj svoje srce i lijepu riječ, bez obzira gdje živiš!

U dva dana imala sam prilike razgovarati s dvije prekrasne žene koje su s nama podijelile svoju priču. Jedna se odnosi na rad i život u Njemačkoj, dok se druga na tri mjeseca uputila kao volonter u Tanzaniju. Priče nemaju zajednički nazivnik, ali su me natjerale na razmišljanje.

Rođena sam u obitelji u kojoj mi je deda gotovo cijeli radni vijek proveo u Njemačkoj. Dolazio je doma tri puta godišnje. Nikad ga nisam upoznala, ali činjenica da vidiš obitelj samo za svetke i ljetne praznike nije mi se naočito svidjela. Meni kao lokal patriotu čak je i život u Zagrebu teško padao. Nisu to bile moje kućne bakterije.

Poznam puno ljudi, pa čak i obitelji koje su svoju sreću odlučile pronaći negdje drugdje. Nije sad važno jel to Njemačka, Austrija, Slovenija ili Australija. Postoje dvije vrste, oni kojima je super i oni koji su vječiti nostalgičari. Postoje i oni koji rade preko tjedna u inozemstvu (naravno bliže granici), pa su preko vikenda doma s obitelji. Većina tako provede i cijeli život. Nekima pak se to previše ne sviđa pa se tako cijele obitelji presele. Tema iseljavanja postala je dramatično popularna u posljednje vrijeme, jer brojke ne lažu. Novac, posao i sreća je negdje izvan Hrvatske, a kod kuće se događa da nedostaje radne snage. Dogodio se paradoks.

Ima naravno i nas koji smo odlučili biti doma, jer nam srce i veselje uvijek bude tu. Uvijek nakon putovanja odahnem kad stignem doma i jako bi mi bilo teško da svoje ‘’kućne bakterije’’ moram preseliti izvan Međimurja.

Druga priča koja me posebno dirnula je volonterke i fotografkinje Martine koja je nesebično odlučila svoje vrijeme i srce preseliti u Tanzaniju da pomogne djeci. Naravno, njezino preseljenje bilo je kratkoročno, ali ostavilo je utisak za cijeli život. U tri mjeseca koliko je bila daleko od kuće i komfora naučila je što je zapravo potrebno za sreću- dati sebe, svoje srce i vrijeme drugome, bez obzira gdje se nalaziš.

Ostavi komentar