[layerslider id=”4″]
Svatko ima svoj san, a hrvatski san je posao u državnoj službi ili firmi. Tamo je sigurna plaća jer za nju jamči proračun. Zaposlenik koji se zaposli u takvoj firmi može odmah u startu računati na prihode iznad prosjeka, zaštitu kolektivnim ugovorom, uz sve moguće privilegije iz radnog odnosa. Hrvatski san možete ostvariti samo ako ste vezani uz vladajuće strukture, ako ste u njihovoj “cukurpiksi”. Ako niste ništa od toga, ne gine vam realni sektor, a tamo je sve drugačije. Ostat ćete bez posla ili na minimalcu ako vaša firme kihne. Nema tog proračuna koji će vas spasiti, ni gradsko vijeće na kojem će se nad vama sažaliti zato što ćete ostati bez posla.
E, to vam je ona razlika kada se rodite sa srećom ili bez nje. Sa srećom se rodite ako ste u trenutku kada vašoj firmi prijeti stečaj zaposleni u firmi u gradskom vlasništvu. U tom slučaju vi ste amnestirani za sve grijehe vaše uprave, jer će ih grad pokriti iz svog proračuna. Tada ste unaprijed zaštićeni od svih nedaća koje zaposlenima u realnom sektoru donosi prijeteći stečaj. Istina je da je za odgovornost netko drugi primao plaću, a da zaposlenici nemaju ovlast odlučivati, već mogu samo odraditi naređeni posao, ali loše upravljanje ili loše poslovne odluke zaposleni u realnom sektoru plaćaju gubitkom radnih mjesta ili, u najmanju ruku, smanjenjem plaća. Zaposlenima u javnom sektoru svejedno je kako posluje njihova firma. Radili – ne radili, njima plaća stiže.
Zaposleni u javnom i realnom sektoru žive u dva odvojena svijeta. Oni u realnom sektoru plaćaju grijehe svoje uprave, a oni u javnom od tih su grijeha zaštićeni. Ta razlika potiče hrvatski san o zapošljavanju u javnom sektoru. Svi želimo biti zaštićeni i sigurni, osim toga po mogućnosti i lišeni suvišne odgovornosti. Kako je broj mjesta u javnom sektoru donekle ograničen, ulaznice za taj siguran svijet mogu kupiti samo podobnici.
Time se još više povećava negativna selekcija, jer podobnicima je prvi cilj njihova sigurna egzistencija, a ne napredak i uspjeh javnog poduzeća. Odlazak na posao da bi se dobila plaća.
Da bi se obeshrabrio taj truli hrvatski san koji privlači podobnike, bilo bi jako poučno i za primjer drugima drastično smanjiti plaće zaposlenima u lošem gradskom poduzeću. Mnogi bi zbog tog primjera dva puta razmislili da li im se isplati gurati u javna poduzeća.
Ovako, kada znaju da su bez obzira na rezultate poslovanja sigurni i zaštićeni i da njihova plaća nema apsolutno nikakve veze s rezultatima poslovanja, tko se ne bi gurao u firme kojima gubitke jamči proračun?
Kada se građanima iz džepa uzima mic po mic, onima koji uzimaju čini se kao da nikome neće nedostajati ništa. Ali zrno po zrno ispraznit će se riznica i stvoriti rupa u proračunu, a nju se pred građanima neće moći sakriti. Tako će podobnici srušiti one koji su ih instalirali. Podobnici će ostati zaštićeni svojim ugovorima, a zaštitnike će prije ili kasnije srušiti građani.
