Sigurno nisam usamljena u osjećaju da umjesto blagdanskog mira proživljavam groznicu. Na poslu i doma. Pred blagdane se sve nagura. Poslovi se umnožavaju kao da će svijet stati 23. prosinca.
Slatko sam se nasmijala u razgovoru s poduzetnicom koja proživljava slične osjećaje. I kod nje je grozničavo. Svi pred praznike forsiraju rokove, čak i oni kojima šivaju radnička odjela, kao da će ih nositi za Božić.
Tih predblagdanskih dana kao da sjedamo u nevidljivi jureći vlak ne bi li stigli u zemlju snova. U utrci za čarolijom blagdana, na kraju je uništimo grozničavom potrebom da sve pripremimo za nju. A potrošimo je kad završimo sve što je hitno na poslu, pospremimo i uredimo kuću, nabavimo namirnice i poklone, zamotamo ih za stavljanje pod bor. Izvadimo blagdanske tanjure i servis za jelo, postavimo stol, a sve to paralelno uz javljanje na privatne i poslovne razgovore dok jednim okom nadgledamo pećnicu, a drugom što se zbiva na štednjaku.
U svemu tome žudimo za mirom, istinskim božićnim mirom, koji ispunjava i odmara dušu. Daleko od lažnjaka tišine koji nudi teleoperater ne bi li nam uvalio još jedan mobitel po formuli: Kupiš jedan, drugi dobiješ na poklon.
Ima dana kada bismo najradije nekom poklonili oba samo da nam ne zvone, jer iza svakog zvona slijedi nova obaveza.
Za nas suvremenike idila božićnog mira, badnje večeri u kojoj se u miru kiti bor, slušaju i pjevaju božićne pjesme, a nakon večeri odlazi zajednički na polnoćku, postoji još u kakvom starinskom filmu.
Od svega toga ostalo nam je dremljivo sjedenje na trosjedu. Grickanje kolačića i pogađanje samog sa sobom: otići ili ne na polnoćku ove godine? A onda zaspimo od umora i u polusnu odlučimo da ćemo svakako otići iduće godine.
Ujutro šaljemo čestitke preko društvenih mreža, jer je slanje pisanih rukom odavno iščezli običaj.
I tako se božićni mir svede na nekakvo polulješkarenje, bez istinskog mira i uranjanja u sebe. I sve zato, što nemamo snage povući ručnu!
