Ako je nešto dobro krenulo u našoj državi posljednjih godina, onda je to svojevrsna pobuna naroda protiv sustava koji ih iskorištava i tlači, uzimajući im velik dio novaca putem različitih oporezivanja i nameta od njihove pošteno zarađene plaće. Isto tako, pozitivno je što su i mnogi građani počeli osvještavati upravo činjenicu da njihov rad vrijedi mnogo više od onoga što dobivaju.
Stoga, pod pritiskom javnosti i samih građana, upravo harački porezi i nameti morat će se s vremenom smanjivati, a neki vjerojatno i nestajati. Pri tome bi porezno rasterećenje trebalo biti usmjereno prvenstveno na cijenu rada, što je moguće učiniti na dva načina: smanjivanjem poreza na rad (poreza na dohodak, prireza, povećavanje osobnog odbitka) ili snižavanjem stopa obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje te posebnog doprinosa za zdravstvo i doprinosa za zapošljavanje.
Povećanje neoporezivog dohotka (osobnog odbitka) je mjera koja je ne tako davno bila uvedena, te ona za one s najnižim primanjima više ne bi dala vidljive efekte. Zbog toga su, kod poreza na rad, najveće mogućnosti u smanjivanju poreza na dohodak, kao i u smanjivanju ili ukidanju prireza porezu na dohodak. Prirez, kao i porez, direktan je prihod jedinica lokalne samouprave, a uvode ga lokalne vlasti najčešće upravo nakon dobivenih izbora, kako bi se tijekom idućeg razdoblja građani navikli na postojanje prireza, te im, do idućih izbora, “oprostili” uvođenje tog nameta. Istovremeno, lokalne vlasti, kod samog uvođenja prireza, potrebu za istim opravdavaju s potrebama za dodatnim prihodima lokalnog proračuna zbog novih projekata u lokalnim sredinama ili investicijama. S obzirom na to da su prošle godine pokazale da ne postoje niti takve velike investicije niti projekti koji bi u potpunosti opravdali postojanje prireza u mnogim lokalnim jedinicama, na građanima je da se zapitaju žele li dalje plaćati takvu vrstu nameta, a čelnicima lokalnih jedinica da opravdaju ubiranje prireza.
Iako je ravnomjerno i pravedno raspoređivanje prihoda javnih proračuna izuzetno bitno, nije pravedno postojanje progresivne porezne stope, koja doseže 36 posto za one koji najviše zarađuju. Idealno bi bilo da postoji jedinstvena porezna stopa, koja bi bila ipak niža i od sadašnjih 24 posto kojom se oporezuje najveći dio plaća u Hrvatskoj. Na taj način bi svi sudjelovali potpuno ravnopravno i u istom postotku u javnim davanjima iz svojih dohodaka, a opet sukladno visini samih primanja. U suprotnome se na ovaj način ne potiče izvrsnost i kažnjava one koji iznadprosječno zarađuju, kao i potiče siva zona ekonomije, tj. prikrivanje stvarnih plaća.
No, kod prosječne plaće i njezinog ukupnog troška najvidljiviji su iznosi doprinosa u plaći i na plaću, koji odnose velik dio novca koji bi mogao biti dat upravo radniku. Čemu točno služi primjerice doprinos za zapošljavanje koji se plaća na bruto plaću radnika ili doprinos za zaštitu zdravlja na radu, teme su o kojima bi u javnosti trebalo ozbiljno raspraviti. Umjesto da mu se unaprijed propisanom stopom jednostrano oduzima svaki mjesec određeni iznos, zašto ne bi svaki radnik samostalno plaćao policu zdravstvenog osiguranja? Hoćemo li u skoroj budućnosti postati svi konačno svjesni visokih troškova ove države, koja živi upravo iz našeg rada?
Srećom, unatoč što sustav i vlast neprestano pokušavaju zavaditi i učiniti poslodavce i radnike u privatnom sektoru jedne drugima neprijateljima, u društvu se događa upravo suprotna pojava, a to je međusobno zbližavanje i stvaranje određenog međusobnog razumijevanja poslodavaca i radnika. Jer, na kraju, i jedni i drugi ovise upravo o propisima kakve postavlja sama država.
