Jaz između muškaraca i žena u različitim područjima, a posebno u području zdravstva, obrazovanja, politike i ekonomije više je nego prisutan i o njemu treba govoriti. Gender gap ili spolna nejednakost mjeri se kako bi se uvidjelo s kakvim spolnim predrasudama se suočava svako društvo, pa tako i naše, pri čemu je najzanimljiviji onaj u ekonomiji, a očituje se u razlici muškaraca i žena u pitanju visine plaće za isto radno mjesto, kao i broju muških ili ženskih voditelja određenog radnog mjesta ili područja. U Hrvatskoj je, prema nekim istraživanjima, situacija bolja nego u većini Europske unije, jer statistike govore o tome da su u Hrvatskoj plaće žena na istom radnom mjestu “samo” 10 posto manje nego plaće muškaraca, dok u Europskoj uniji ta razlika iznosi 20 posto (iako su generalno sve plaće kod nas preniske u usporedbi s plaćama u EU).
No, zbog čega žene uopće imaju manju plaću na istom radnom mjestu kao i muškarci i zbog čega kod visine plaća uopće postoje pitanja ili razlike? S obzirom na našu hrvatsku tradicionalnu društvenu i obiteljsku ulogu žena koje se više bave kućanskim poslovima nego muškarci, za očekivati bi bilo da, ako žene imaju smanjenu plaću na redovnom poslu, da i manje rade, jer kod kuće imaju obaveze u kojima ih nitko ne može zamijeniti. Ili je možda problem da bi dijelu muškaraca bilo “po nosu” da žena zarađuje više od njih? Krije li se i u tom pitanju problem nejednakosti plaća između žena i muškaraca?
U cijeloj toj situaciji u kojoj žene imaju manje prihode od “drugog dijela svijeta”, postoji još jedna neravnopravnost, i to u obliku tzv. “ružičastog poreza”, koji predstavlja razliku u cijeni proizvoda i usluga koje koriste žene i koje su uvijek više, naspram istih ili sličnih proizvoda koje koriste muškarci. Iako je istina da su žene puno bolji kupci takvih vrsta proizvoda nego muškarci, nije korektno da ista vrsta proizvoda, samo zato što na njemu piše da je “za žene” ili “lady”, ima veću cijenu. Kada bismo tako definirali neke druge proizvode, bi li onda još veću cijenu od postojeće imali automobili ili različiti informatički gadgeti bez kojih mnogi muškarci ne mogu, ako bi na njima pisalo “for men”, jer žene ipak rjeđe kupuju ili planiraju kupovati takve vrste proizvoda? Jer, žene najčešće niti su lude za informatičkim dodacima niti za posebno skupim felgama za automobile.
Spolna nejednakost prisutna je kako u ekonomiji tako i u politici, gdje pak je uvriježeno shvaćanje da je to “muški” posao, prilikom čega se žene izuzetno teško probijaju ako u usponu koriste samo svoje znanje i stručnost. U borbi s muškim vjetrenjačama zbog toga često muškom dijelu ekipe moraju “pokazati zube” kako bi oni shvatili da igre i neprilike koje proizvode samo potenciraju njihovu slabost da prihvate žene kao ravnopravne kolegice.
Sve studije i istraživanja govore u prilog tome da veća ravnopravnost spolova u konačnici dovodi i do bolje ekonomske uspješnosti, te da bi društva znatno napredovala ako bi se poslovne i ekonomske razlike između muškaraca i žena sve više smanjivale. Bi li upravo takvo razmišljanje moglo postati i formula promjena u Hrvatskoj, jer je činjenica da su najveće probleme u društvu uzrokovali ipak više muškarci nego žene, za razmisliti je na svakome od nas ponaosob, jer samo od čvrstih vlastitih stavova možemo dalje stvarati nove društvene promjene.
