[layerslider id=”5″]
Turizam je odavno najvažniji hrvatski izvozni proizvod. I osnovni izvor egzistencije za mnoge obitelji koje žive uz more. Nažalost, tu priča često stane.
Mnogima je od interesa u našem turizmu da se zapravo ništa ne mijenja po tom pitanju. Da sve bude isto kao što je to do sada bilo, da se “ne peha” tamo gdje ne treba.
Posebice kada je u pitanju prihvaćanje i poštovanje zakonskih okvira koje često krše upravo oni koji žive uz našu obalu i diče se da su najodaniji svojoj zemlji, da su “najžešći i najveći Hrvati”.
Stoga nije čudno da su i ove godine mnogi susreti na kavi ili piću nakon provedenog godišnjeg odmora negdje u Dalmaciji u znaku čuđenja i gorčine jer su primjerice fiskalizirani računi i dalje više izuzetak nego pravilo, razdvajanje otpada potpuna nepoznanica itd., itd. Dalo bi se nabrajati.
I dok neki portali zbog manje izdanih računa pojačane porezne kontrole koje su ipak najčešće uglavnom samo “mazanje očiju” sprdaju kao “teror poreznih uhljeba”, mi na Sjeveru pitamo se: “Pa tko je ovdje naivan i glup”? Mi koji svoje “hrvatstvo” živimo svaki dan jer se trudimo što više poštovati zakone svoje zemlje, jer nas u suprotnom nemilosrdno kažnjavaju gdje stignu ili oni koji prigodno mašu zastavama samo kako bi i dalje na svakom koraku mogli pelješiti “Lijepu Svoju”. Jer, kao da živimo u dvije različite države.
Branitelji-penzioneri u najboljim godinama života, kojih apropo upravo ima najviše u tim južnim županijama, nameću se našem društvu kao “domoljubni higijeničari”, a nikako da shvate da se svoja zemlja dvadesetak godina poslije rata voli radom, zapošljavanjem i poštovanjem zakona, a ne prijevremenim umirovljenjem. Jer, možda više nije tako daleko dan kad će nam kreditori reći dosta, kao što je to sada primjerice slučaj Turske ili nešto ranije u Grčkoj. Kada će država morati početi vraćati kredite kojima se financiraju između ostaloga visoke povlaštene mirovine i državna birokracija, a ne da se mogu refinancirati unedogled.
Desničarski populizam koji se sve više nameće ovom društvu, može nas još samo više pogurnuti prema dnu. Dosta je ideoloških skandala na naslovnicama portala i društvenih mreža kojima se gostovanje Bajage, izbor nepoćudnih filmova na HTV-u, Istanbulska konvencija i slično nameću kao par excellence teme.
Zašto branitelji, kao jedina spremna društvena skupina za prosvjede, ne ustanu konačno u obranu poštovanja i provođenja zakona, poput toga da se posvuda izdaju fiskalizirani računi, kako bi deficit bio manji, kako bi se vraćali, a ne refinancirali državni krediti? Zašto se ne bune kada su u pitanju mnoge druge društvene anomalije koje nas sprečavaju da postanemo bolje i poštenije društvo u kojem vrijedi ostati i boriti se za kvalitetnu egzistenciju, a ne razmišljati o iseljavanju? Očito su spremni činiti sve kada su u pitanju njihova životna i materijalna prava, ali su tiho kada treba biti glasan za opće dobro.
Zapravo, svi koji u ovoj zemlji nameću ideološka pitanja kao presudna, i desni i lijevi, zapravo najviše rade u korist mainstream stranaka, koje tada ispadaju “jedine normalne” u svom tom košmaru beskorisnih prepucavanja.
Međutim, kada se zagrebe ispod površine, čini se da kao da je sve to nekako zapravo isprogramirano, da se kod nas priča ponavlja u krug, u kojem su uvijek najvažniji “partizani i ustaše”, kako ne bi u prvom planu bili istinski problemi: nepoštovanje zakona, nepotizam, pogodovanje, uhljebljivanje i daljnje bujanje državnog birokratskog aparata. Jer nikome tko je na nekoj državnoj “sisi”, odnosno onome koga država “ne dira” bez obzira koliko nepošteno radio – promjene nisu poželjne.
Ali, kao što ističu mnogi ekonomski stručnjaci, izbjegavanje suočavanja s problemima, održavanje statusa quo i nečinjenje, ne donosi ništa dobroga i neće se moći unedogled održavati. Zbog toga se možda i namjerno stvara buka, kako stručnjake i dalje nitko ne bi čuo. Pa dok ide – ide.
Sustav međutim puca po šavovima, ali još nije eksplodirao. Zašto? Zahvaljujući ponajprije poniznosti najvećeg broja građana, koji šute i trpe ili pak jednostavno pošalju sve k vragu i odlaze iz ovog našeg “ideološkog džumbusa” raditi i živjeti u neku normalniju zemlju.
