Trebale su proći godine da se pomirim sa suicidom svog oca

samoubojstvo3

Dizanje ruke na vlastiti život javnozdravstveni je problem u cijelom svijetu a ni naše Međimurje nije izuzetak. Pogledamo li malo oko sebe, lako ćemo naći obitelj koja se našla oči u oči sa smrću na takav način. No, samoubojstvo je još uvijek tabu tema u našem društvu. Stoga i ne čudi što ljudi koji su tragediju doživjeli u vlastitoj obitelji nerado javno govore o tome ili, ako žele, to rade anonimno.

Našeg sugovornika, koji je pristao ispričati svoj doživljaj očeva suicida, za potrebe priče nazvat ćemo Ivan. 

Bio je na poslu i nazvala ga je policija. U prvi mah nije se mogao snaći, kakva smrt, moj otac, to je nemoguće, pa prije nekoliko sati pili smo kavu skupa i dogovorili zajednički posao u goricama kad se vratim s posla.

– Razočarenje, bijes, ljutnja, izdaja, jednostavno bio je to prvi nalet emocija kad sam čuo da je skončao svoj život vlastitom voljom, prisjetio se. Zašto? On nije taj tip čovjeka. Vjerovao je u Boga. Što mu je došlo? Zašto mi ništa nije rekao? Zašto je tiskao sve u sebi, skrivao od sviju nas…I tako tisuću pitanja, zašto, zašto, zašto…

Osim na oca, bio je ljut i na sebe jer ništa nije primijetio. Ljutnju i bijes usmjerio je i na majku, sestre, svi su mu bili krivi.

Samoubojstvo i kako se obitelj nosi sa tim tragičnim činom tema je našeg novog broja Međimurskih novina koji će se naći u prodaji u petak, 25. rujna.

Ostavi komentar